Adnan Lugonić: Svaka premijera u pandemijskim okolnostima je pravo čudo

Nova sezona Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) otvorena je premijernim izvođenjem predstave Neće biti smak svijeta, koju je prema tekstu dramskog autora Adnana Lugonića na scenu postavila makedonska rediteljica Nina Nikolij.

Iako nastao 2018. godine, ovaj tekst odlično korespondira sa aktuelnom društvenom stvarnošću koja je obilježena pandemijom COVID-19, a i sam Lugonić kaže kako je siguran da je trenutak u kojem živimo tekstu dao dodatno značenje. U razgovoru za Al Jazeeru govorio je o procesu rada na ovoj predstavi, društvu u kojem živimo, ali i statusu dramskih umjetnika/ca u Bosni i Hercegovini.

Predstavu Neće biti smak svijeta SARTR je realizirao u okviru ‘Peripetija produkciona’ s Makedonskim narodnim teatrom. Uloge igraju Dženana Džanić, Darja Rizova i Saša Handžić.

• Koliko je trajao i kako je izgledao proces rada na ovoj predstavi? I kako ocjenjujete saradnju sa Ninom Nikolij?

– Prije svega moram reći da sam izuzetno sretan što je Nina Nikolij odlučila postaviti moj tekst, dati mu novo scensko čitanje u ovo vrijeme koje baš i nije naklonjeno teatru, odnosno direktno je usmjerno protiv njega u smislu da teatar danas predstavlja sve ono što je zabranjeno –  neposredan, živi kontakt kako između aktera na sceni, tako i između aktera i publike. Svaka premijera u ovim okolnostima pandemije je pravo čudo, i tu treba odati priznanje i teatrima i publici.

Dodatno zadovoljstvo mi, kao piscu, pričinjava činjenica da je predstava nastala u koprodukciji Peripetija Productiona, Makedonskog narodnog teatra i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) gdje je i održana prva premijera. Kažem prva, jer će se u novembru desiti i “druga”, makedonska premijera.

Naročitu zahvalnost u svemu dugujem glumicama Dženani Džanić i Darji Rizovi te glumcu Saši Handžiću koji su sa nevjerovatnom posvećenošću i prednošću “donijeli” likove na scenu, vođeni, naravnom, preciznom režijom Nine Nikolij. Proces je počeo nekad u maju mjesecu, ako me sjećanje ne vara, a čitaće i scenske probe u julu. Nažalost, nisam mogao prisustvati tom aktivnom dijelu postavke predstave, budući da se taj dio procesa odvijao u Skopju, a ja sam u tom periodu bio okupiran drugim obavezama. Ma koliko meni bilo žao zbog te nemogućnosti, mislim da je, s druge strane, i dobro što nisam “smetao” režiserki i glumcima u kreaciji njihovog čitanja teksta.

• Da li se i koliko ova postavka teksta razlikuje od onog kojeg smo prije nekoliko godina imali priliku gledati na sceni Narodnog pozorišta Mostar?

– Ova postavka se dosta razlikuje od mostarske, prije svega u samom načinu rada. Dok smo radili predstavu u NP Mostar, tekst je nastajao paralelno sa predstavom i to u jako kratkom vremenskom periodu. Došao sam sa predloškom teksta na prvu čitaću probu, a onda ga kroz razgovore i probe razvijao sa glumicama Ajlom Hamzić i Dinom Mušanović, te glumcem Šerifom Aljićem. Tokom dana bismo radili improvizacije na toj osnovnoj postavci, a onda bih ja, nakon proba, pisao i razrađivao likove i situacije. Ta predstava u NP Mostar je bila postavljena u krajnje realističnom kodu, dok je Nina Nikolij zajedno sa cjelokupnom ekipom iskoristila neke druge mogućnosti i potencijale koje tekst nosi i dala mu drugačije čitanje. Tekst je bio temelj za izgradnju njihovog svijeta. Ma koliko se razlikovale postavke, one imaju istu suštinu i snagu, baziranu prije svega na emocijama.

• Iako nastao 2018, ovaj tekst odlično korespondira s vremenom u kojem danas živimo. Koliko su okolnosti koje nam je nametnula pandemija COVID-19 pridonijele tome da se gledaoci više poistovjete s glumcima, da ličnije dožive ono o čemu progovarate u ovom komadu?

– Sigurno da je trenutka u kojem živimo dao tekstu dodatno značenje. I prije pandemije, mnogi ljudi su imali osjećanje da žive u izolaciji, sklonjeni i zaboravljeni od ostatka svijeta, odnosno svog najintimnijeg okruženja – porodice i komšiluka.

Pandemija je dovela do toga da nam to osjećanje postane generalno, da svako prođe svoje vlastito iskustvo izolacije i suoči se sa problemima koje njeguje u svoja četiri zida, a od kojih smo ranije barem imali priliku bježati.

Nekima je ta nemogućnost bijega koristila da svoje odnose unutar doma poprave ili poboljšaju i prodube, dok je kod nekih ubrzala proces raspada odnosa. Postavka ove drame u tom kontekstu sigurno ima jači emotivni efekt na publiku i doprinosi dubljem razumijevanju likova i odnosa. Mislim da je slično i sa drugim predstavama, jer danas, u svom ovom branjenju prisnosti, fizička intimnost na sceni, kao što je recimo zagrljaj, više nije prosto samo zagrljaj, već sada ima puno dublje značenje i snažniju asocijaciju.

• Donosite na scenu dramu jedne porodice gdje kroz prikaz života običnih ljudi i raspada njihovih indivudalnih, ličnih svjetova progovarate o njihovom viđenju ‘smaka svijeta’. Šta je u društvu u kojem živimo danas smak svijeta?

– Mislim da je potpuno jasno da je pandemija s kojom se suočavamo dosad najvidljiviji oblik “smaka svijeta” generalno, jer nema naseljenijeg mjesta koje nema taj problem. Posljedično, to se odražava na odnose među ljudima. Zabranjeno je sve što nam je pružalo utjehu i uživanje – druženja bez straha da smo jedni drugima prijetnja zbog zagrljaja, poljupca ili prosto fizički bliskog razgovora. Također, pandemija nam je pokazala kako pojedini nemaju nikakav osjećaj odgovornosti za druge, pa se tako ne pridržavaju gomile jednostavnih mjera kojim bi ih zaštitili štiteći prvenstveno sebe.

Mislim da se smak današnjeg svijeta najviše očituje u sebičnosti koju je ova pandemija razotkrila. Nije samo pitanje mjera i vakcinacije, nego i suosjećanja, empatije na drugim nivoima prema ljudima koje ova pandemija pogodila više nego druge, a većina kreće samo od sebe i ne vidi dalje od svog nosa.

• Ipak, sveprisutna je nada da ćemo te ‘smakove svijeta’ preživjeti i da, baš kao što to i naslov teksta sugerira, do njega neće doći.

– Kao što lik u predstavi kaže, parafraziram: ljudi kad kažu da će biti smak svijeta misle kako neće biti ljudi. I mislim da se i tu očituje naša sebičnost, kao čovječanstva.

Svakodnevno, upravo zbog djelovanja čovjeka, izumire veliki broj i biljnih i životinjskih vrsta, ali nas nije briga. Mi jedino brinemo dokad ćemo mi trajati, a pritom ne shvatamo da su za naš opstanak nužna sva ta druga bića. Nikako ne shvatamo da smo dio nečega većeg, nego sve svodimo na svoju mjeru, stavljamo sebe u centar, i kao pojedinci, ali i kao kolektiv. Nada u ovom tekstu se odnosi na lične “smakove”. Vjerujem kako ne postoje nepopravljivi problemi u odnosima, ako pokušamo da ih iskreno i otvoreno iskomuniciramo, razumijemo i damo podršku jedni drugima.

• Već sam spomenula kako se tekst odlično uklopio u vrijeme u kojem živimo danas, a u kojem zbog nerazumijevanja i manjka empatije, a pod krinkom slobode izbora, stradaju mnogi. Kakva je odgovornost umjetnika i intelektualaca u svemu tome? Koliko je tu moć umjetnosti?

– Umjetnost ima tu moć da približi probleme koji se dešavaju u društvu, kao i da ukaže na posljedice ljudskih postupaka, promišljenih i nepromišljenih. Također, pojedini etablirani umjetnici mogu uticati svojim zalaganjem za određene ideje i stavove. Bojim se da moć umjetnosti i umjetnika nije presudna za društvene tokove i nema toliki uticaj na svijest ljudi. Ne u onom obliku i mjeri koliko, mi kao umjetnici, ponekad mislimo, nadamo se i želimo.

• Zanimljivo je da se u predstavi govori na dva jezika. Kako to izgleda u praksi? Kako s tim funkcioniraju glumci na sceni, a kako publika?

– Mislim da je to dvojezično igranje predstave pokazalo kako se sjajno razumijemo ako komuniciramo emocijama. Pritom, iako su makedonski i bosanski bliski jezici, svejedno bi moglo doći do nerazumijevanja ukoliko to neko želi. Ali, u ovom slučaju, želja je bila da se razumijemo i to je pobijedilo – želja za razumijevanjem kroz snažne emocije.

• Kakav je status dramskih autora/ica u Bosni i Hercegovini. Imaju li bh. dramski/e autori/ce, naročito mladi/e, dovoljno podrške na kulturnoj sceni? Koliko su pozorišta otvorena za njih, ima li dovoljno prilika?

– Mladi pisci nemaju podrške i to je činjenica. Malo šta ih ohrabruje da nastave istrajavati u profilisanju svog teatarskog izraza. Ne postoje nikakva institucionalna rješenja za mogućnost njihove borbe da izgrade svoj prostor na teatrskoj sceni. Rijetki dobiju stvarnu priliku da njihov rad bude iskreno i s punim poštovanjem podržan od nekog teatra. Sebe ubrajam među te rijetke. Ali, po mom osjećanju, mladim autorima se generalno prilazi sa prevelikom skepsom koju ne znam čime su zaslužili.

• Šta u narednom periodu možemo očekivati? Radite li već na nekom novom tekstu, projektu?

– Trenutno radim kao scenarista, zajedno sa Nikolom Kuprešaninom, na seriji Kotlina, kreatora Danisa Tanovića i Amre Bakšić Čamo. Prolazimo kroz jedan zanimljiv i temeljit proces raspisivanja epizoda, a sanimanje bi trebalo početi krajem godine.

Prošle godine sam, u sklopu svog Master studija na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti, napisao dramu Edvard i radujem se da vidim kakav će biti njen teatarski put. Također, početkom oktobra u Berlinu će biti premijera predstave Čemu smo se smijali, za koju smo tekst pisali Nejra Babić, Mirza Skenderagić i ja, a koja je nastala po ideji i u produkciji Maje Zećo i Ine Arnautalić, koje trenutno žive i rade u Berlinu.