Ako nekog okupirate, ne znači da ste bolji

Piše: Tomislav Šoštarić

David Grossman, jedan od najznačajnijih izraelskih, ali i svjetskih pisaca te mirovni aktivist koji se zalaže za dijalog Palestinaca i Izraelaca, gostovao je u Zagrebu prilikom predstavljanja svojega romana Do kraja zemlje, koji je u hrvatskom prijevodu objavila Fraktura.

Taj je roman priča o Ori, majci mladića koji služi vojsku, a koja, u strahu od njegovog stradanja, kreće na zavjetno putovanje po Galileji, nadajući da će tako spriječiti njegovu pogibiju, vodeći se razmišljanjem da do toga ne može doći ukoliko kod kuće nema tko primiti vijest o njegovoj smrti.

Tragičnim stjecajem okolnosti, sam Grossman doživio je ono što je njegov glavni lik nastojao izbjeći – njegov je mlađi sin 2006. godine, služeći vojsku, poginuo u sukobu s Hezbollahom na samom kraju Drugog libanonskog rata, kada je Grossman pozivao na prekid nasilja.

Šizofreni način života

Grossman je domoljub, koji ističe da izraelska država u svojem okruženju i nije dobrodošla, da se doista nalazi u opasnosti i ima pravo na obranu od napada. Ali, unatoč gubitku sina u tragičnom sukobu, Grossman je i veliki zagovornik prava Palestinaca. Kritičan je prema pogreškama obje strane u sukobu kojem se ne vidi kraj.

Teška je to uloga u okružju stalnog mira prožetog stanjem rata i obrnuto, psihoze koja nastaje iz procjepa između i unutar dvaju naroda koji vole istu zemlju, ali ne nalaze način da zajedno u miru žive na njoj.

Početak strahota

Većina ljudi u Izraelu, iako to neće priznati, misle i osjećaju da su Palestinci inferiorni jer razmišljaju na način da su vladari i ‘gazde’ već 50 godina.
A ako netko dozvoli da se to tako dugo događa, pomišljaju da tu ima nekakvog egzistencijalnog morala.
‘A to je početak strahota, čini mi se, jer ako misliš tako, ako dozvoliš sebi da tako razmišljaš, na kraju će se to infiltrirati u tvoje vlastite unutarnje organe, u način na koji gledaš sva druga ljudska bića.’

“Reći ću samo da stvarate sposobnost da napustite duhovni život. To je shizofrenični način života u kojem imamo predivnu svakodnevicu u Izraelu i ako dođete u Izrael vidjet ćete da je to vrlo živahno, vrlo otvoreno i vrlo veselo mjesto, prijateljski nastrojeno prema strancima i postoji topla veza među ljudima. Kako moj prijatelj Amos Oz kaže: ‘Ako moram imati srčani udar i pasti nasred ulice, volio bih da se to dogodi u Izraelu, jer ovdje bi se ljudi odmah sjurili i podigli me. Tek onda bi me tukli'”, rekao je Grossman za Al Jazeeru.

No, u isto vrijeme, ističe, tu je i režim okupacije već 50 godina. A u održavanju tako dugog stanja okupacije, kaže, guši se golema količina znanja.

“Morate ne znati golem dio stvarnosti. I to negiranje, kao i svako negiranje, ima destruktivni učinak na nas. I to će na kraju erumpirati, doći će do eksplozije, koju nitko ne može predvidjeti kada i kakva će biti. Jedan efekt, primjerice, je da ako okupirate druge ljude tako dugo vremena, na kraju ćete neizbježno početi vjerovati da su vam oni inferiorni, egzistencijalno inferiorni – da ste vi bolji.”

Okupacija isključuje jednakost

Izraelci se, kaže, ponose da su jedina demokracija na Bliskom istoku i Grossman smatra da se doista radi o impresivnoj demokraciji. No, naglašava, srce demokracije je vjera u to da su svi ljudi jednaki – bili mladi, stari, muškarci, žene, djeca, zdravi, bolesni, psihički oboljeli…

“Mi smo egzistencijalno ravnopravni. Duboko u svome srcu ne možete vjerovati u to ako okupirate druge ljude toliko dugo vremena. I mislim da će se vrlo brzo izraelska demokracija početi tresti, zapravo već se počela tresti. Cijelo vrijeme postoje prijetnje u vezi Vrhovnog suda, koji je zadnja brana demokracije, kako ga zovemo, tu je rastući nacionalizam i religijski fundamentalizam.”

A tu je i zamjena vrijednosti kolektiva i obitelji s vrijednostima demokracije. Izrael sve više i više, tvrdi, vrijednosti republike i demokracije podređuje i prepušta pravilima lojalnosti i odanosti obitelji.

“To je opasno, jer tko zna tko pripada obitelji, za što je obitelj sposobna i je li i kako motivirana fundamentalističkim idejama. Ja ne želim živjeti na mjestu koje je motivirano takvim idejama. Želim živjeti u demokratskom, otvorenom, pluralističkom mjestu, koje poštuje jednakost svih i dozvoljava sve vrste mišljenja i gdje nitko preuzima stvari u svoje ruke na način da potpuno isključuje druge. No, to je smjer kojim kojim sada idemo, bojim se.”

Grossman kaže kako ima osjećaj kao da su dva naroda “prokleta” postojećom realnošću, bez energije da promijene svoju budućnost i sudbinu što je ponižavajuće za sve kao ljudska bića.

Paralizirane žrtve strahova i grešaka

“Izrael je stvoren kako više nikad ne bismo bili žrtve. To je velika ideja Izraela. I nemojte me shvatiti pogrešno, za mene je Izrael i stvaranje Izraela i i činjenica da su Židovi došli iz 70 zemalja dijaspore i ponovno izgradili sebe u ovoj zemlji, da su bili sposobni stvoriti sva ova čuda koja su stvorili – od kulture do agrikulture, industrije visoke tehnologije, hebrejskog jezika, koji smo revitalizirali – to je jedno od najuzbudljivijih i najznačajnijih, najvećih ljudskih priča u povijesti.”

Kasnije su stvari otišle krivo i počele se pogoršavati, no naglašava da ne treba zaboraviti inicijalni, originalni i, kako kaže, čudesni efekt činjenice da Židovi imaju mjesto koje bi jednog dana “moglo biti naš pravi dom”.

“Ono što me doista ‘ubija’ je kad vidim kako smo, unatoč svemu što smo stvorili, svoj našoj kreativnosti, imaginaciji i energiji, kada dođe do najvažnijeg dijela našeg života, a to je stvoriti mir s našim susjedima, paralizirani. Na neki način smo žrtve. Dakle, iako je država stvorena da nikad više ne bismo bili žrtve, žrtve smo svojih strahova, grešaka naših i naših susjeda, na neki način smo žrtve povijesti – i to je tragično”, rekao je Grossman.

Nekada su postojali suradnja i susreti pisaca s obje strane, no to je, kaže, 90-ih godina zamrlo. Izostalo je i prevođenje knjiga na oba jezika, a sve to, naglašava, otvara prostor stvaranju stereotipa koji potpiruju predrasude i mržnju.

Pritisak prijateljskih zemalja

Iako uspostavljanju veza umjetnost može pomoći, mnogo više, kaže, mogu pomoći političari, odvjetnici i druge zemlje – u kombinaciji jamstva budućnosti i sigurnosti obje države i oba naroda te stalne prisutnosti u tom konfliktu.

I to kao medijatori i posrednici, oni koji će pomoći uspostavi dijaloga, koji je ono prvo što je potrebno na putu prema traženju mira.

“Mi moramo postići mir sami, moramo proći kroz bolni proces sazrijevanja – i mi, i Palestinci. Ali, u ovom trenutku obje strane postavljaju takve preduvjete da tog procesa uopće nema, tu je ta paraliza. Moramo to prelomiti i ja mislim da to može biti postignuto pritiskom zemalja koje su u prijateljskim odnosima s obje države. To su Velika Britanija, SAD, Njemačka i Francuska. I u nekoj mjeri Rusija”, zaključuje Grossman.

Izvor: Al Jazeera