Iz perspektive Bakua: Je li mir moguć nakon još jednog sukoba oko Karabaha?

Azerbejdžanski stručnjaci i stanovnici glavnog grada govore o tome mogu li etnički Armenci i Azerbejdžanci ikada živjeti u harmoniji.

Dječak izbjeglica iz regije Nagorno-Karabah gleda kroz prozor automobila po dolasku u centar za privremeni smještaj u gradu Goris u Armeniji (Reuters)

Piše: Seymur Kazimov

Nakon azerbejdžanske jednodnevne vojne operacije u Karabahu prošle sedmice, hiljade etničkih Armenaca koji su dominirali regijom bježe, navodeći zabrinutost za svoja prava i sigurnost.

Nakon što je proglasio pobjedu nad spornim planinskim područjem, predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev obećao je da će ih zaštititi, opisujući ih kao “naše građane”, dok je s druge strane osuđivao njihove “zločinačke” separatističke vođe.

Ali mnogi ljudi koji govore armenski u enklavi imaju rezerve prema deklariranim ciljevima Bakua za besprijekoran proces integracije.

Azerbejdžan je odbacio ovu zabrinutost, rekavši da se obavezao na zaštitu prava svih stanovnika, osigurao da se hitno rješavaju humanitarni izazovi i održao razgovore s predstavnicima etničke armenske zajednice. Administracija Alijeva kaže da je mirna integracija moguća, sve dok se separatisti razoružaju i raspuste.

Ali Armenija tvrdi da je 13.350 “prisilno raseljenih osoba” ušlo u zemlju nakon prošlosedmične ofanzive.

Armenija i Azerbejdžan vodili su dva rata za kontrolu nad regijom, a atmosfera međusobnog neprijateljstva i nepovjerenja ostaje, uprkos prekidu vatre koji je dogovoren uz učestvovanje Rusije, koja ima mirovne snage u Nagorno-Karabahu od posljednjeg sukoba koji je završio 2020.

Zapadne sile oštro su osudile Azerbejdžan zbog napada 19. septembra, koji je započeo nakon što je tvrdio da je šestero ljudi poginulo u dvije nesreće s minama u azerbejdžanskom okrugu Khojavend, za šta je okrivio separatiste.

Armenija, koja je kao i Azerbejdžan bivša sovjetska država, ide u korak s međunarodnom zajednicom jer službeno priznaje Nagorno-Karabah kao teritoriju Azerbejdžana, ali je dugo tražila njegovu autonomiju.

Erevan je izrazio razočarenje ruskim mirovnim snagama raspoređenim na tom području, rekavši da su dopustili napredovanje Azerbejdžana. I neki Azerbejdžanci su skeptični prema ulozi Moskve.

Diktiranje uvjeta

Azerbejdžanski politolog Ilgar Valizadeh rekao je za Al Jazeeru da se pristup Azerbejdžana pomaknuo s davanja prijedloga na diktiranje uvjeta.

Po njegovom mišljenju, govornici armenskog jezika u Karabahu “u budućnosti se moraju suzdržati od provođenja separatističkih tendencija”.

“Svi takvi slučajevi bit će suočeni s hitnim i strogim mjerama. Ljudi se moraju prilagoditi ovoj novoj stvarnosti, jer građani snose i odgovornost prema državi”, rekao je.

Stotine hiljada Azerbejdžanaca raseljene su iz Nagorno-Karabaha i sedam okolnih teritorija s većinskim azerbejdžanskim stanovništvom 1990-ih, kada su etnički Armenci preuzeli kontrolu nad tim područjima nakon rata koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog saveza.

Valizadeh je rekao kako očekuje povratak Azerbejdžanaca u područja unutar regije, uz oživljavanje njihove kulture, muzike, TV kanala i izgradnju džamija.

Rekao je da Azerbejdžan mora osigurati da ove promjene ne ometaju život etničkih Armenaca i da se Baku ne bi trebao doživljavati kao vršitelj ideološkog ili moralnog pritiska.

Nerealna integracija

Zaur Shiriyev, analitičar Međunarodne krizne grupe za regiju Južnog Kavkaza, istaknuo je kako je nerealno očekivati da će do integracije doći preko noći.

“Situacija je složena, to je borba sa posljedicama jednodnevne vojne operacije. Čak i prije rješavanja postojećih humanitarnih potreba, postoji zadatak provođenja uvjeta prekida vatre koji zahtijevaju razoružanje lokalnih snaga i demontiranje postojećih struktura u Karabahu naseljenom Armencima”, rekao je Shiriyev.

Naglasio je važnost prelaznog perioda za zaštitu interesa Armenaca koji žive u regiji kako bi se spriječio haos.

U međuvremenu, među azerbejdžanskom vladom raste zabrinutost zbog potencijalnih međunarodnih posljedica.

Armenski čelnici optužili su Azerbejdžan da planira “etnički očistiti” regiju.

Neke međunarodne organizacije pozvale su na privremenu evakuaciju, s mogućnošću da se stanovnici vrate nakon što se uspostavi stabilnost.

“Azerbejdžanske vlasti trebaju poduzeti hitne korake kako bi osigurale sigurnost i humanitarne potrebe etničkog armenskog stanovništva Nagorno-Karabaha, dopuštajući humanitarni pristup bez odgode”, rekao je Human Rights Watch.

“Azerbejdžan bi trebao dopustiti civilima koji žele privremenu evakuaciju u Armeniju, kao i ljudima kojima je hitno potrebna medicinska pomoć koji žele otići, poštujući njihovo pravo na povratak.”

Prema Shiriyevu iz Međunarodne krizne grupe, lokalni predstavnici govornika armenskog i azerbejdžanski dužnosnici moraju se uključiti u dijalog kako bi razgovarali o ulozi azerbejdžanskih zakona u regiji.

“Ključni su razgovori i dogovori o tome kako očuvati prava lokalnog stanovništva. Inače bi prisilna integracija mogla biti osuđena na neuspjeh od samog početka”, rekao je.

Sumnja u zajednički život

Poput mnogih Azerbejdžanaca, Parvana Vagifgizi, stanovnica Bakua, bila je prikovana uz mali ekran, ali je rekla da sumnja da etničke armenske i azerbejdžanske populacije mogu živjeti u harmoniji zajedno.

Nakon što je azerbejdžanski lider Alijev izjavio da je Baku “vratio suverenitet” Nagorno-Karabahu, u Erevanu su izbili protesti protiv premijera Nikola Pašinjana, a Armenci su ga optuživali da je odustao od cilja.

“Ne vjerujem drugoj strani, oni su sami stvorili to nepovjerenje. Kad vidim skupove protiv Pašinjana i čujem slogane i pozive običnih Armenaca, to je vrlo zabrinjavajuće. Ne misle svi tako, ali čini se da mnogi od njih imaju vrlo negativno mišljenje o nama. Sve dok se povjerenje ne uspostavi, ne gajim puno nade u suživot i integraciju.”

Maya Guliyeva, koja je porijeklom iz okruga Agdam, koji je Azerbejdžan oslobodio 2020, rekla je da je izdržala prisilno raseljavanje gotovo 30 godina.

Njen najstariji sin, Khalid, ubijen je tokom sukoba poznatog kao Drugi rat za Nagorno-Karabah. Za razliku od Vagifgizija, ona vjeruje da je mir moguć.

“Neki Armenci tamo žive još od sovjetskih vremena i ne možete nekoga nasilno ukloniti iz njihove kuće. Međutim, ima i drugih koji ne žele živjeti s nama. Azerbejdžanska vlada trebala bi postupiti s njihovim odlaskom u skladu sa svim odgovarajućim procedurama.

“Treba dati priliku i onima koji su voljni živjeti s nama. Ovo neprijateljstvo treba prekinuti, mora se riješiti, a uspješna integracija trebala bi biti naš cilj.”

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada