“Nije zazvonio već pet dana”, kaže s tugom u glasu moj 83-godišnji otac, pogledom mi skrećući pažnju na stolić u kutu blagovaonice oduvijek namijenjen da na njemu stoji, a sada spava telefon. Onaj fiksni, sa “žicom u zidu”.
Oca redovno zovem na mobilni telefon, ali za njega (i mnoge njegove vršnjake) pravi telefonski poziv samo je onaj kada im zazvrnda fiksni aparat, smješten na stoliću ili nekoj polici, po mogućnosti s heklanim tabletićem ispod njega, da uređaju bude udobno. Mobitel je novotarija koju koriste već 20 godina, ali nikako da se na nju naviknu.
I danas će stariji ljudi često spomenuti da su davnih godina, ‘70-ih ili ‘80-ih, s mukom odvojili 2.000 njemačkih maraka (u dinarskoj protuvrijednosti, naravno) za telefonski priključak, na koji su potom čekali mjesecima, ako ne i duže. I kako sada da se odreknu fiksnog telefona, koji je bio investicija u rangu televizora i automobila? A u međuvremenu je, pred invazijom lakih, malih i pametnih mobilnih telefona, postao posve nepotrebna naprava u kući.
‘Sokoćalo’ skončalo u viru digitalne civilizacije
Moj rezignirani otac i dan danas se posve intimizira s njime.
“On uopće ne zvoni. Daj provjeri jel’ dobro spojen”, kaže mi zabrinuto kao da je riječ o ozeblom ukućaninu kojeg treba utopliti i dati mu lijek i šalicu čaja.
A dobro zna da ne zvoni jer ga više nema tko zvati. Živih prijatelja ostalo mu je još toliko da ih i prstima jedne šake može izbrojati, a i oni ga, baš kao i ja i moja djeca, njegovi unuci, zovu na mobitel da čuju kako je, kako ide… Jednostavnije je i jeftinije. Ali, kad “On”, fiksni telefon, ne zvoni, onda to nije to.
U kućama ljudi starih poput moga oca fiksni telefon je tehnološka vrsta pred izumiranjem. Izum Alexandera Grahama Bella od prije 150 godina, nekoć veličanstveno sokoćalo koje nas je desetljećima u realnom vremenu spajalo s bližnjima na daljinu, skončalo je u vrtlogu digitalne civilizacije postavši suvišno. Malobrojni koje znam još ga imaju kod kuće, ali mnogima od njih više i ne služi ičemu. Tužan je to kraj jednog fantastičnog uređaja koj, pregažen vremenom, sada putuje u odlagalište elektroničkog otpada, u ropotarnicu, u najboljem slučaju – u muzej.
Čak je iščezao na zagonetan i pomalo jeziv način. U redakciji mog matičnog portala u Zagrebu odjednom je nestao sa stolova. Tko su ljudi koji su ih odnijeli? Kako to da ih nismo vidjeli? Uz mobitele na koje smo prilijepljeni nosovima, to “odjednom” dok smo uočili da ih više nema vjerojatno je trajalo mjesecima. Onda smo shvatili kako nismo primijetili da ih nema jer nam više nisu bili potrebni. Sve se danas obavlja preko mobitela.
Pozivi koji bazde na jeftin trik i prevaru
Od onih sam koji još imaju fiksni telefon u kući jer je praktički besplatan dio “3 u 1” korisničkog paketa (uz internet i televiziju) koji plaćam. Praktički besplatan, ali i skroz nepotreban. Zapravo… da se ne naljuti moja punica – zamalo nepotreban. Ona je jedina znana nam osoba koja redovito zove sa svoga na naš fiksni telefon. Osim kad ona uredno nazove uvečer između sedam i osam, telefon zazvoni uistinu rijetko. Možda tri, četiri puta mjesečno zovu iz raznih agencija provodeći telefonske ankete, iz službi za korisnike ili iz kojekakvih sumnjivih firmi prodajući koještarije. Znate ono: “Gospodine, pozivamo vas na prezentaciju (obično to bude posuđe ili neko medicinsko pomagalo) u taj i taj hotel. Slobodno povedite ukućane i prijatelje, u prezentaciju je uključena i besplatna večera.”
Uredno tako zovu, a ja uredno i pristojno odbijam pozive vadeći se na neke obaveze koje kao imam baš toga dana, iako ih zapravo nemam.
Eto, prije nekog vremena zvali su me na jednu takvu prezentaciju u Makarsku. Sutradan se održavala u nekom tamošnjem hotelu.
“Ali, ja živim u Zagrebu, ne u Makarskoj”, rekoh gospođi s druge strane žice. (I ta “druga strana žice” stilska je figura koju nemilosrdno gazi vrijeme.)
Uvijek pristojno odbijam te nasrtljive agente iz teleprodaje, trudim se da sitnom, neškodljivom laži nikoga ne povrijedim, ali i da ne prihvatim nuđene aranžmane koji bazde na jeftin trik i prevaru.
“Pa jeste li vi Miroslav Filipović, datum rođenja taj i taj, godište to i to…”, bila je isljednički uporna gospođa ne dajući se smesti.
“Jesam, ali nisam iz Makarske”, strpljivo rekoh.
“Piše mi da jeste”, kazala je na to odlučivši iscrpiti sva raspoloživa sredstva kako bi me valjda uvjerila da sam upravo ja onaj uzvanik bez čijeg će dolaska propasti čitava prezentacija u Makarskoj.
Ako i zvoni, to nas zovu oni…
Moga oca, na primjer, njegov fiksni teleoperater već mjesecima pokušava nagovoriti da uzme korisnički paket koji uključuje i internet. A on, slušam ga, objašnjava agentima iz službe korisničke podrške da mu u njegovim godinama ne treba internet pa usto starački čangrizavo dodaje da ga ne bi uzeo i da mu ustreba jer ga “stalno zovu i nude mu ono što ne želi”.
“Ajde, zahvaljujući njima barem ti ponekad zazvoni telefon”, pokušavam ga oraspoložiti.
U kućanstvima koja još uvijek imaju fiksne telefone većinom žive stari ljudi, naivni i nevični odupiranju i pregovaranju koji onda postaju laki plijen neumornim, lukavim i nerijetko podlim telefonskim prodavačima raznih roba i usluga, većinom bespotrebnih. U mnogim tim kućanstvima fiksni telefoni jedino i zvone kada zovu prodavači, agenti, operateri… A ti stari ljudi hitaju javiti se jer – eno, zvoni telefon! – kao nekad. Ozareni dižu slušalice misleći da ih zovu neki rođaci i znanci s kojima se dugo nisu čuli ili čak nekim čudom – s tim uređajima čuda su uvijek moguća – bližnji kojih više nema.
A kad dignu slušalicu, čuju hladan i od bezbrojnih poziva već umoran glas: “Dobar dan gospođo ̸ gospodine, evo imate priliku osvojiti vrijednu nagradu ako dođete na našu prezentaciju…”.