Kralj je svrgnut, princ je postao novi kralj, ovakvim i sličnim naslovima brojni su mediji u Srbiji i svijetu počeli svoje izvještaje i komentare poslije velikog finala u Wimbledonu i veličanstvenog sudara prvog i drugog tenisera sa ATP liste. Bez obzira jesu li naklonjeniji španskom ili srpskom igraču, mnogi su istovremeno otvorili i raspravu o tome je li poraz u Londonu početak kraja ere vladavine Novaka Đokovića u „bijelom sportu“.
Mlađahni Španac Carlos Alcaraz ovaj put nije poklekao, kao nedavno u polufinalu Roland Garrosa, i sasvim zasluženo je slavio protiv 16 godina starijeg rivala koji je odavno postao legenda ovjenčan onim što se po svim statistikama naziva GOAT (Greatest of All Time).
‘Ne plači, Novače’
Činjenica da je najšira teniska publika u Carlitosu prepoznala svog novog miljenika, međutim, nikako ne daje za pravo onima koji su požurili definitivno odgurnuti velikog šampiona u prijevremenu penziju. Sam je dramatični meč na vimbldonskoj travi potvrdio kako veličina, snaga i harizma Noleta, kako ga godinama od milja zovu poštovaoci u Srbiji i širom Balkana, nikako nije iščezla.
Naprotiv, u svakom od prvog do posljednjeg gema bila je to borba dvojice u svemu ravnopravnih protivnika u kojoj je Fortuna na kraju stala na Alcarazovu stranu upravo na način na koji je mnogo puta ranije podržala Novaka. Tenis je sport u kojem prečesto odlučuju milimetri, što ostavlja dosta prostora za razmišljanja i prognoze često utemeljene na principu onoga „što je babi milo, to joj se i snilo“.
Možda je poruka Đokoviću, koju mu je uputio jedan od njegovih velikih rivala, Danac Holger Rune, najpreciznija definicija svega što Đoković danas jest u svijetu tenisa.
„Izgubio si finale, ali si osvojio naša srca. Ne plači, Novače! U redu je, ne možeš uvijek pobijediti. Više od 10 godina neporažen na Centralnom terenu i 34 pobjede u nizu. Ništa osim poštovanja. Možeš biti istinski ponosan na sebe. Bravo, Novače!“
I nije Rune jedini koji realno sagledava sadašnji trenutak Novakove karijere. Slično misle i mnogi drugi igrači i poznavaoci ovog sporta, a sam novi šampion Alcaraz, podižući uvis dragocjeni trofej, nije propustio da kaže i sljedeće:
„Čak i da sam izgubio, bio bih veoma ponosan na sve što sam uradio, jer sam bio dio historije ovog turnira, a finale sam igrao protiv legende. Kad sam se rodio, Đoković je već igrao tenis i osvajao trofeje“.
Dugo će se još pričati o meču od pet setova prepunom preokreta čiji je rezultat na kraju glasio 3:2 za Alcaraza (1:6, 7:6, 6:1, 3:6, 6:4), koji može ali i ne mora donijeti novi poredak u vrhu svjetskog tenisa. U trenutku kada su velikani poput Rogera Federera, koji se zbog godina prošle godine povukao, i Rafaela Nadala, koji već dugo kuburi s povredama, notorna je istina da pristižu novi „mladi lavovi“ sa jedinom željom da „uzmu skalp“ posljednjoj od velikih legendi koje su iz ovih ili onih razloga najveći magnet i za publiku i za sponzore. Alcaraz je kao najtalentovaniji tek prvi među njima.
Nije bio njegov dan
Kad smo već kod medija, tih osnovnih alata za postojanje današnjeg globalnog sela, pa i onog njegovog sportskog dijela u kojem je tenis jedna od najznačajnijih industrija, svi su bez ostatka podcrtali kako je Đoković izgubio priliku da uzme svoj 24. Grand Slam turnir i osmi put osvoji Wimbledon, te da se po broju trofeja izjednači sa Federerom, ali su opet unisono prenijeli Novakove riječi za koje je dobio ogromni aplauz publike koja je u većini pristigla da svjedoči njegovoj detronizaciji.
„Nije bilo dobro uza mene, ali je bilo dobro za Carlosa i moram da mu čestitam jer je dobio ovaj meč i odigrao sjajno, pogotovo kada je servirao za pobedu. Imao je neverovatne udarce i svaka mu čast. Mislio sam da ću imati problema sa njim na šljaci i na betonu, ali ne na travi. To se promenilo i čestitam“, rekao je Đoković te se direktno obratio Alcarazu: „Prilagodio si se ovoj podlozi i samo nekoliko puta si igrao na travi pre ovog Wimbledona. Sve čestitke tvom timu“.
Više nego iskreno zazvučale su i Novakove riječi kako i pored poraza mora biti zahvalan, jer je mnogo titula i tijesnih mečeva baš on upravo ovako dobijao, podsjećajući se samo Federera 2019. godine i nekih drugih finala koje je možda trebalo da izgubi.
„Sutra ću biti ponosan, danas baš i nisam. Teško je progutati ovaj poraz i za ovo radimo svakog dana da bismo igrali na velikoj sceni, a blagosloven sam što sam igrao velike mečeve i ovo je još jedan u istorijskim knjigama, a izgubio sam od boljeg igrača danas i idemo dalje da budemo još bolji“.
Za legendarnog Nikolu Pilića nema nikakve dileme: „To nije bio pravi Novak Đoković. To nije bio Novakov dan i sam Alcaraz je to priznao. Mogao je da osvoji drugi set, ali nije napravio dobro ta dva backhanda u tie-breaku i njegov protivnik je to dobro iskoristio“.
Pilić je govorio i o najavama početka kraja Đokovićeve dominacije u tenisu.
„To su čiste spekulacije novinara. Može da bude, ali ne mora. Hajde da vidimo šta će biti na US Openu, gdje Alcaraz brani 2.000 poena, a Novak ne mora ništa. Šta će se dogoditi za 10 godina? Hoćete da mi kažete da će Carlos osvojiti 14 titula na Roland Garrosu ili ćete mi reći da će biti broj jedan 400 sedmica? Malo morgen. To su dva rekorda za sva vremena“, rekao je Pilić.
Povratak u New York
Ali, vratimo se tenisu ili bolje rečeno njegovom čistom sportskom dijelu, pošto ni obično skakanje udalj, a kamoli tenis odavno nije samo sportska disciplina. Odgovor na naše pitanje iz naslova ovog uratka „je li Đoković prerano otpisan“ svakako mora biti pozitivan. Jest, svakako je suviše rano i pored toga što je na par mjesta sam Đoković ranije nagovještavao kako su mu takve primisli padale napamet.
Niko nije pobijedio biologiju, pa je neće pobijediti ni Đoković, ali je činjenica kako je u 37. godini nikad jači i spremniji i, ako mu se ne dogode nekakve povrede, gotovo pa se sigurno može tvrditi kako će Nole osvojiti bar još dva, tri ili više Grand Slam titula. Dokazano je mnogo puta o kakvom se fenomenu radi i čvrstini volje, znanja i mogućnosti, a da se za ovakve slobodno interpretirane tvrdnje ne zasnivaju samo na pukim željama, potvrdiće možda već i dolazeći povratak u New York, na Flushing Meadows, gdje ga je prije dvije godine pobijedio Rus Daniil Medvedev sa 3:0 u setovima. Đoković bi se na vrh mogao vratiti već na US Openu gdje nema šta braniti. Prošle godine, kao što je poznato, nije ni učestvovao zbog odbijanja da primi vakcinu protiv korona virusa, kao i nešto ranije na Australian Openu u Melbourneu.
Tom velikom „dečku koji obećava“ Alcarazu biće teže. Ukoliko želi ostati broj jedan moraće osvojiti 2.000 bodova, odnosno američku titulu. Đoković nije jedini koji će ga ugrožavati. Kada ste na vrhu, svi ostali su protiv vas. Uostalom, tako je oduvijek. A Nole može, ako bude htio, igrati bar još dvije-tri sezone. I biti u vrhu, svakako.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.