Ako maknete sa strane političke afere koje se nižu kao na pokretnoj traci, trakavicu višegodišnje svađe predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića te periodične uspjehe nogometne reprezentacije, jedino još što se događa u Hrvatskoj, a da građani odreda emotivno i grozničavo sudjeluju u tome – turistička je sezona.
Kada kažem “sudjeluju”, to se sve manje odnosi na njihov odlazak na ljetovanje, a sve više na komentiranje turističke sezone iz kućnih fotelja. Iako je Hrvatima s kontinenta Jadran blizu, džepovi su im sve plići pa na more idu uglavnom oni koji tamo imaju vikendicu ili apartman te oni koji odlaze raditi kao konobari, kuhari, čistačice ili spremačice. Prosječnom Hrvatu Jadransko je more sve udaljenije i sve manje “njegovo”, a ako i dođe do njega da bi tamo kao turist proveo barem pet dana (ranije je to bilo deset, još ranije i po čitavih 14) tada mora u ruci više puta prevrnuti svaki euro prije negoli ga dâ prodavaču, konobaru, pekaru, slastičaru i kome se već što plaća.
Za domaćeg dosta Jadran postaje stran
Za standard prosječnog domaćeg gosta, hrvatski Jadran postao je prilično negostoljubiv i stran. Naravno, nikada priča nije crno-bijela. Uvijek se nađe – samo treba tražiti i raspitivati se – jeftinijih kafića i restorana, povoljnijih hotela i pristojnog privatnog smještaja po nepodivljalim cijenama. Ipak, generalno prevladava mišljenje da je ljetovanje na Jadranu za domaćeg gosta postalo čista pljačka – nemilosrdno guljenje do kože i cijeđenje do posljednjeg centa.
Mnogi će, kada ih pitate ili čitate njihove komentare na društvenim mrežama kazati da bi vam ugostitelji, hotelijeri i rentijeri, kada bi mogli, naplatili i sunce i more pa čak i zrak, uz sve “dodane vrijednosti” koje nemilice naplaćuju eksploatirajući one spomenute, a bogomdane.
Tržište čini svoje u začaranome krugu: sve dok ima gostiju spremnih plaćati robe i usluge, istaknute cijene neće biti previsoke. Čak i kada je posve jasno da su pretjerane i neopravdane, poput 5 eura za kuglicu sladoleda u Dubrovniku, bočicu negazirane vode po istoj cijeni na festivalu Ultra u Splitu, šest eura za prazan kroasan u Korčuli ili 80 eura za jumbo pizzu u pekari (ne pizzeriji, pekari!) u Hvaru, što su neki od najekstremnijih ovosezonskih primjera.
Sukob Sjevera i Juga
Drugi se, pak, fenomen pomalja iza neopravdano visokih cijena koje trgovci, iznajmljivači i ugostitelji ustrajno opravdavaju argumentom ponude i potražnje. Stvara se socijalna netrpeljivost na ionako već prenapregnutom šavu između hrvatskog sjevera i juga. Ta napetost ima nekoliko izvora: od trajnog antagonizma provincije i metropole (u koju se, kako ljudi vole reći, slijevaju sve pare) pa onog političkog, sociokulturnog, a naročito sportskog i navijačkog koji se očituje u zapaljivom rivalitetu Dinama i Hajduka i već predubokoj mržnji navijača tih klubova. Stvara se zapaljiva atmosfera, muti se eksplozivni koktel nesnošljivosti koji se u mnogo manjoj mjeri adresira prema Istri ili Kvarneru, nego prema Dalmaciji.
Gotovo pa školski primjer toga viđen je ovih dana kada su mediji iščeprkali objavu jednog Zagrepčanina na Facebooku, u grupi gdje korisnici traže ili nude apartmane za najam.
“Iznajmljujem stan u centru Zagreba, 3. stanice do Trga, 1. kat, 80 m2. Cijena je 3.000 eura mjesec plus režije.”
‘Da platim 100 eura dnevno? E, ne može!’
Odmah je bilo jasno da je cijena previsoka pa su oglašivača napali u komentarima. On je, pak, odgovorio onima s mora koji su ga napali zbog cijene.
“U čemu je problem? Imam stan na vrhunskoj lokaciji, uređen, oko 800 metara do Trga bana Jelačića, recimo kao 1. red do mora. Ne mogu naplatiti more, ali mogu zrak. Stan je moderno uređen ne s namještajem iz doba Tita. Ima klimu, ima i balkon, orijentacija sjever-jug, znači sunce cijeli dan…”, napisao je.
Nakon tog komentara, postalo je jasno da je stan ponudio u najam po prekomjernoj cijeni samo zbog pohlepnih iznajmljivača s Jadrana. Ljutito je objasnio zašto se zainatio i udario im kontru: “Tražio sam apartman za ženu i mene, traži se po 100 eura za more i sunce i zrak. Pa, kaj je to bolje od moga stana? Nije, jer je moj stan uređen moderno i u glavnom gradu je, gdje sva Vaša djeca studiraju i hoće stan za 400 eura mjesečno, a ja moram platiti 100 eura dnevno kod Vas. E, ne može!”
Jednom se ‘hrvatski zrak’ već prodavao
Njemu je dozlogrdilo pumpanje cijena i nerealno vrednovanje baš svega što se nudi na obali, a što ispod sunca i pored mora zadobiva gotovo pa mitsku ekonomsku dimenziju. Niti sav taj smještaj zavrjeđuje ekonomski prestiž, niti lokalna infrastruktura u većini turističkih središta podnosi broj turista i opravdava tamošnje cijene.
Objava ovog gnjevnog Zagrepčanina tek je rani signal jednog mogućeg konflikta, koji bi se mogao rasplamsati unutar društva u kojemu polovica ljudi iznajmljuje svoje nekretnine – ljeti na moru, zimi u Zagrebu i drugdje gdje se studira – dok ona druga polovica nema novca ni da si priušti neki sobičak na moru. Ili, ako ga ima, naprosto se ne želi osjećati “oderane kože”.
A kad se već spominje “naplaćivanje zraka”, ono u Hrvatskoj i nije samo puka stilska figura. Ranih devedesetih godina, kada se Hrvatska krenula osamostaljivati, a nacionalne i nacionalističke emocije počele izvirati posvuda, netko tržišno osviješten prodavao je na uličnim štandovima bizarne suvenire – konzerve “čistog hrvatskog zraka”. Prazne limenke pune zraka dobro su se prodavale. Tako da “naplaćivanje zraka” ima ovdje svoj ekonomski temelj i nije tek gorka metafora ljutitih kontinentalaca kojima je more nadohvat, a opet predaleko jer je preskupo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.