Čim s kraja proljeća dani zatople i prvi turisti osvanu na Jadranu, u Hrvatskoj počne javna kuknjava zbog (pre)visokih cijena hrane i pića u turističkim mjestima. Obično to biva zbog preskupih kava, pizza, sendviča, ćevapa, piva, sokova… mahom onog ića i pića za koje se smatra da ga sebi mogu priuštiti i ljudi tanjih novčanika.
Ne bude uvijek opravdano to zdvajanje i kukanje koje se redovito pretače s objava na društvenim mrežama u najčitanije medije.
Naravno da ćete kavu na dubrovačkom Stradunu ili opatijskoj Slatini platiti znatno više, nego u nekim sporednim ulicama ili manje razvikanim mjestima. U Dubrovniku ili Opatiji ne konzumirate samo napitak, već i prestižnu lokaciju na kojoj se nalazite te komociju koja ide s njome.
Nije jasna, recimo, ni poslovična kuknjava gostiju šokiranih “astronomskim” iznosima računa u razvikanim restoranima i konobama, ako se prije narudžbe nije zavirilo u jelovnik i provjerilo koliko što košta.
Ima, dakako, i višestruko precijenjenih kava u neuglednim kafićima; bezobrazno skupih, a siromašnih sendviča u običnim pekarama ili pizza u posve prosječnim pizzerijama, koje cijenom odudaraju od svoje veličine i kvalitete.
Čarolija ljeta – biti ‘umazan slajon’
Ova je turistička (pred)sezona u Hrvatskoj počela silnom galamom i kuknjavom zbog – sladoleda. A čini se da ljutnja i nevjerica domaćih ljudi zbog vrtoglavih, donedavno nezamislivih cijena od dva, tri pa i četiri eura za kuglicu te popularne slastice od Zagreba preko Istre, Zadra i Splita sve do Dubrovnika nisu bezrazložni. Jer… sladoled je do jučer bio posljednja crta obrane koliko-toliko dostojanstvenog i iskonskog ljetovanja.
Smrznuta kremasta mliječna poslastica u širokoj lepezi aroma i pastelnih boja odavna je, za razliku od kave ili pizze, istinski simbol bezbrižnog ljeta. Okusi čokolade, vanilije, lješnjaka, citrona, jagode, a vremenom i mnogih drugih egzotičnijih, ono su što djeca, bivša i sadašnja, posebno pamte kao čaroliju ljetovanja za koju se uvijek, bez obzira na ekonomsku težinu vremena, našlo novčića u džepu.
“Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon; sestra i ja cili umazani slajon”, stih je kojim su prije 15-ak godina splitski The Beat Fleet u pjesmi “Nostalgična” divno prizvali taj magični sentiment ljeta iz djetinjstva. A danas – nasuprot snovite ljetne čarolije skrivene u nešto banalno slatko poput korneta, prhkog vafla u koji vam dobrodušni slastičar vještim pokretima nagura dvije, tri kuglice slaje – paf! Tvrdi sudar sa stvarnošću nakon kojeg magični kornet sa svojim slatkim teretom pada na tlo, u prašinu.
Samo za one koji će moći platiti
“Tko ima, lizat će. Tko nema, neće! Sladoled nije nešto što si svatko mora i može priuštiti.”
Baš tim oholim, tržišno bezdušnim riječima jedna je zagrebačka slastičarka ovih dana u nekoj radijskoj emisiji objašnjavala i “opravdavala” zašto je cijena kuglice sladoleda od najmanje dva eura pred početak ljeta i turističke sezone postala standardnom u većini slastičarnica u Zagrebu i na Jadranu.
Sladoled je, drugim riječima, odjednom postao preskup i sve teže dostupan, osim ako nije onaj robnih marki, tvornički rađen, koji se prodaje u trgovačkim lancima. Onaj finiji, slastičarski, lansiran je u isfabriciranu gastro-orbitu gdje su već odavna i drugim “sirotinjskim” jelima poput pizze, hamburgera i ćevapa nekim prefriganim marketinškim trikom nalijepljene etikete prestižnih delicija, a s njima i cijene od kojih boli glava. Slastičari će, naravno, kao i vlasnici pizzerija, ćevabdžinica, burgerdžinica i drugih zalogajnica pravdati te cijene enormno naraslim troškovima (znate već: rat u Ukrajini, inflacija, skupi energenti i sirovine…), a neki će u duhu naglog zaokreta k elitnom turizmu i zahtjevnijoj klijenteli praviti i nuditi sladolede od pomno biranih sastojaka koje dobavljaju s udaljenih egzotičnih adresa.
U toj priči koja tek dijelom drži vodu, izvisit će djeca. Ona će, nesvjesna tržišnih igara, i dalje vući majke i očeve za ruku da im kupe sladoled “na kuglicu”, ne onaj iz trgovine koji je, usput rečeno, također silno poskupio. I onda će, kao što grubo reče ona slastičarka, lizati samo oni koji će moći platiti.
S 3-4 kune na 3-4 eura
Dok se mnogi još sjećaju ne baš tako davnih vremena kada je kuglica sladoleda na Jadranu ili u Zagrebu koštala četiri kune, sada ih ima i po četiri eura (što je, dakle, sedam i pol puta više). Konkretno, u Dubrovniku. To je, doduše, najekstremniji primjer i cijena za “posebne” goste (ako i takvi odluče toliko platiti), ali trend zahvaća i cjenovnu sredinu tako da se i umjerene cijene ljeti postaju neumjerene.
Ako jedna ovdašnja prosječna četveročlana obitelj, koja da bi uopće ljetovala ove godine mora namaknuti iznadprosječnu svotu (ili gladovati mjesecima prije i nakon ljetovanja), poželi slijediti rutinu pa se uvečer, šećući rivom, počastiti sladoledom – po dvije kuglice za “prosječna” dva eura i roditeljima i djeci – taj će ih užitak koštati 16 eura.
Sedam dana Mediterana s istim svakodnevnim ritualom – jer, pretpostavimo, djeca k'o djeca plakat će i moljakati – koštat će 112 eura. Samo na budžetskoj stavci za sladoled!
Je li ta cijena opravdana?
Još je prošle godine, kada su cijene sladoleda krenule rasti, nastavnica slastičarstva Zdenka Buljan iz Ugostiteljsko-turističkog učilišta u Zagrebu, kazala za Jutarnji list kako je zapanjena time što je kuglica sladoleda u drugim krajevima dva do tri puta jeftinija nego u Zagrebu ili na Jadranu, iako svi nabavljaju iste sastojke – mlijeko, šećer, slatko vrhnje, arome…
I dok je ove godine, na primjer, u slastičarnicama u Varaždinu ili Osijeku cijena kuglice sladoleda jedan do jedan i pol euro, u Rovinju, Krku, Zadru ili Splitu ona košta od dva i pol do tri i pol eura.
Kako se čini, ovog će ljeta manje djece biti “umazano slajom”, a najprodavaniji bi mogao biti sladoled s okusom pohlepe. Prilično gorkim.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.