Zenica mog djetinjstva bila je pomalo turoban grad, sav potonuo u sivilo i smog, a prva jasna uspomena na život u osamdesetim nije toliko povezan s gradom samim koliko s jednim svjetskim događajem. Dobro se sjećam da je u vrijeme nakon černobilske katastrofe majka, vjerovatno po nalogu gradskih sanitetskih vlasti, prala sve namirnice, čak i ljusku od jaja, vjerujući da će ta rudimentarna dezinfekcija odstraniti čestice nuklearne prašine. Strah od radijacije i njenih posljedica bio je toliko prisutan da pamtim kako su otac i majka, sjedeći za malim kuhinjskim stolom koji je gledao na ulicu, vodili žustre rasprave o tome kakve zdravstvene posljedice atomsko zračenje može ostaviti na zdravlje ljudi.
Ova slika, otrgnuta od varljivog pamćenja, samo se naizgled čini nepovezanom s problemom koji danas potresa Zenicu, problemom s kojim se taj industrijski grad, po prvi put, susreo u svome postojanju. Danas je fenomen iseljavanja iz grada toliko široko rasprostranjen da svaki put kada posjetim svoje rodno mjesto primijetim da je neko ili otišao u emigraciju, ili budem šokiran kada mi – sasvim ležerno, ali krajnje riješeno – neko od prijatelja, komšija ili poznanika saopšti da se sprema na odlazak. Možda ne bih trebao biti toliko zaprepašten, jer sestra i ja smo nekada davno, kada je odlazak iz grada bio gotovo pa nezamisliv, otišli na studije u Sarajevo i iz bosanske prijestolnice se nikada nismo vratili kući, barem ne za stalno, da tamo živimo, radimo i stičemo.
Zenica, grad u koji se dolazilo
Da bi se shvatila tragedija ovog fenomena potrebno je, ipak, malo se osvrnuti na prošlost. Gotovo od osnutka, barem onoga koji se još uvijek može povezivati s kolektivnim pamćenjem grada, ne onim historiografskim, Zenica je bila grad u koji se dolazilo. Kada je Austro-Ugarska počela graditi prve industrijske pogone, dubiti rudnička okna i zidati fabričke hale za proizvodnju čelika, Zenica je primala radnike sa prostora cijele srednje Evrope, a tehnički obrazovani pojedinci dolazili su u Zenicu iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke i Njemačke.
Do izbijanja Drugog svjetskog rata Zenica je bila čamotna kasaba, mjesto u kojem se niko nije želio zadržati, kaznionica i onima koji nisu išli robijati u najvećem zatvoru u državi. Fotografije iz tog vremena pokazuju da je grad bio varošica bez cesta i urbane infrastrukture, ljudi na tim fotografijama izgledali su umorno i potrošeno, a tek je na ponekoj od njih bio predstavljen život srednje klase u nastajanju, dakle život bezbrižnih ljudi koji su pristali pozirati znatiželjnom fotografskom oku. Ali, čak i tada Zenica je bila mjesto u koje se dolazilo, ne više iz mjesta srednje Evrope, s čudnim nazivima, već kasaba u koju su dolazili, osim radnika raznih kvalifikacija, najviše sitni trgovci i ono što se nekada zvalo “mali poduzetnici“.
Pravu poplavu dolazaka Zenica je doživjela u Titovoj Jugoslaviji. Namjerno pišem Titovoj, jer je u socijalističkom društvu industrijalizacija bila najsnažniji ekonomski mit, a Zenica, jedan od rijetkih gradova zemlje koji je imao tradiciju industrijske proizvodnje, postala je komunistička Meka, grad u koji su se slijevale hiljade radnika iz svih dijelova zemlje. Tito je u Zenici imao posebno mjesto, on je bio mitska figura možda i više nego u drugim dijelovima zemlje, gdje se, naročito tokom “olovnih“ godina Brozovog ličnog staljinizma, gledalo sa malo više trezvenosti, straha i podozrenja. U Zenici je Josip Broz bio više od predsjednika i običnog čovjeka, on je bio savršeni komunist i najbolji vladar, što iz radničke perspektive njenih građana i nije izgledalo kao propaganda i mit.
Grad koji se kontinuirano gradio
Skoro do polovine 80-tih godina prošlog vijeka Zenica se kontinuirano gradila, nicala su preduzeća, sva povezana sa Željezarom, koja su podizala nove fabričke pogone i zidala nepregledne nizove stambenih zgrada. Otvarane su osnovne i srednje škole, pokretani tehnički fakulteti i instituti, a svaki taj novonastali prostor trebalo je ispuniti ljudima. Radnici, inteligencija, kvalificirani i visokobrazovani, iz svih dijelova zemlje, iz svih šest republika i obje autonomne pokrajine, svih nacionalnosti, deklarativno svi ateisti, ali među njima mnogi koji su vjeru ispoljavali, tiho i neprimjetno dolazili su u Zenicu da se nastane, bez ikakve primisli da će se jednog dana možda morati makar vratiti u mjesto svoga polazišta, a nekamoli zaputiti se nekuda dalje.
Zenica je bila kao grotao, život je bujao na svakom uglu, korzom se nije moglo proći od naroda, a razigrani radnici teferičili su u svako doba dana i noći. Grad socijalističkog sivila i sumornih srednjobosanskih predjela sijao je energijom i vitalnošću, ulicama su odzvanjale pjesme revolucionarnih ritmova, pomiješane s melosom lokalnog folklora; živjelo se bezbrižno, s vjerom u budućnost, s radošću i nekom suludom idejom da se radom udruženih radničkih ruku može izgraditi cijeli svijet.
U Zenicu se tada dolazilo iz svih krajeva Jugoslavije; mnogo ljudi došlo je iz Bosanske krajine, veliki broj njih iz Crne Gore i sa Kosova, bilo je tu ljudi iz doline Vrbasa, iz istočne i zapadne Hercegovine, iz Dalmacije i Makedonije, dolazili su Srbijanci i Slovenci, a oni koji pamte taj zlatni period grada vole ga opisivati kao najčistiji jugoslovenski melting pot. Čak i kada je sutonom socijalizma proizvodnja čelika postala nerentabilna, grad je privlačio ljude različitog profila, ali ljude koji su imali jednu zajedničku karakternu crtu – svi su željeli biti dio tog uzavrelog urbanog lonca.
Sve je s propašću komunizma krenulo u Zenici po zlu. Od okončanja rata na mjestu gdje su bile bezbrižnost i zadovoljstvo uvukli su se bijeda i nemir. Ljudi su masovno ostajali bez posla, a tranzicija je mljela i gutala običnog čovjeka. Ali, i tada grad je bio prepun svijeta, ispred svakog haustora i u svakoj ulici okupljali su se ljudi kako bi podijelili detalje svoje nevolje, kako bi prepričavali ratne doživljaje, raspravljali o politici i uzrujano se žalili na širenje vjerskog fanatizma.
Koliko je njih otišlo živjeti u Evropi?
A onda, naglo i iznenadno, pokidane su sve administrativne barijere i stotine, zatim i hiljade mojih sugrađana otišlo je živjeti u zemlje bogate Evrope. I dok su se političari bavili vječnim temama bosanske poslijeratne stvarnosti, otišli su prvo oni čiji su se očevi borili “za ovu zemlju“; Safet u Berlin, da bude radnik u nekoj fabrici autodijelova; Rasim u Keln, da bude zaštitar u nekoj diskoteci; za njima su otišli mali Mirće, Džimi i Haris, da rade kao medicinski tehničari. Iz moje ulice otišli su i Dalibor, Zoran, Nikola, Armin i Ermin, mali Jasko, još poodavno u Švicarsku, Namira i Senada u Njemačku… Nisam bio nimalo iznenađen kada su u Njemačku otišli Mirza i njegova supruga Sanela, oboje medicinski radnici, Denis iz solitera do moga otišao je raditi u neko malo bavarsko selo, Amel i Vedad su u Frankfurtu…
Od svih njih najviše kontakta održavam s Kenom, s nadimkom „Pita“, koji vozi kamion u južnoj Njemačkoj, i s „Bajrinim“, koji živi u Holandiji i redovno u viber grupu šalje fotografije sa fudbalskih stadiona, koje obilazi sa svoja dva mala sina. U Njemačkoj su i Denis i Zlatko, a tokom zadnjeg vikenda sam doznao da se na odlazak bez povratka sprema i Selma, ostavlja iza sebe troje skoro odrasle djece, ali čim se “snađe“ odlaze i oni za njom.
Mene je, ipak, najviše pogodilo kada sam saznao da je u Kassel, u Njemačku, otišla Iva sa svojom djevojčicom. Javila se kratko, porukom, i rekla da radi u nekoj špediciji, da joj je dobro, da je napokon pronašla mir. Poslije je još napisala da se u Njemačkoj radi puno, ali da je navikla na takav režim, jer je i “dole“, u Zenici, radila od “zvijezde do zvijezde“, ali za “nikakvu platu“ i trajnu frustraciju životom.
Moji su drugovi, danas, rasuti po cijelom svijetu
Šta je ostalo od mog grada? Pustoš, sablasno prazne ulice, grad siromaha, koji nakratko živne ljeti, mnogo Facebook postova na kojima su nasmijani ljudi, ali negdje drugo. Ostali su naši roditelji, tužni, nesretni i napušteni, ostali su stari ljudi, koji još uvijek vjeruju da je sve ono što se prikaže u TV Dnevniku stvarna slika zemlje. Ostale su priče o sretnijim vremenima, o vremenima kada se živjelo s lakoćom, o vremenima kada je, kako i danas vjeruju, bilo moguće sve – i ljetovati negdje na jadranskoj obali, i zimi ići skijati na Vlašić, kada se od prosječne radničke plate hranila porodica, i kada su komšije zajednički pravile vikendice na Bistrovcu, Viru ili u okolini Busovače. Ostalo je sve to, znaju to dobro naši roditelji, daleko negdje u prošlosti, u nekom životu koji se danas doima više kao fikcija nego stvarna uspomena.
Moji drugovi danas su rasuti po cijelom svijetu, parafraziraću jedan stih popularne pjesme, rasuti tako da su mali izgledi da će se iko od njih više ikada vratiti u svoj rodni grad. Desilo se ono što je mnogima bilo nezamislivo i u šta niko razuman nije mogao vjerovati. Djeca onih koji su dolazili graditi “uzavreli grad“ danas su šljakeri na nekim dalekim gradilištima, u nekim pogonima gdje se nalozi primaju na nekom stranom jeziku, negdje trpe zulum gdje nema naših običaja, naših delicija i našeg folklora. Danas su Zeničani mojih godina stanovnici nekih drugih gradova, danas oni grade svijet u kojem će se uvijek osjećati kao prolaznici i stranci.