Nakon Hladnog rata, kada je svijet ušao u novu fazu za koju je karakteristično bilo da je SAD postala jedina globalna supersila te da se taj svijet ubrzano uvezivao u procesu globalizacije, glavna teorija međunarodnih odnosa – realizam, pala je u drugi plan.
Zaista, za mnoge realizam nije bio dovoljan da se objasni zašto se srušio Sovjetski savez kada je još uvijek imao svu svoju vojnu i oružanu moć kao tokom Hladnog rata. Tako su u fokus došle teorije kao liberalizam ili konstruktivizam, koji je sovjetski pad objasnio promjenama ideja i percepcija u svijesti ruskog naroda, pogotovo njihovog lidera Mihaila Gorbačova.
Međutim, čini se da realizam i neorealizam doživljavaju veliki povratak na scenu kao teorije koje najbolje objašnjavaju rusku invaziju na Ukrajinu.
Neorealisti kao što je Stephen Walt sami tvrde da je tragedija u Ukrajini ponovo pokazala dugotrajnu relevantnost realističke perspektive u međunarodnoj politici.
Generalno, realističke teorije vide svijet kao anarhičan gdje se svaka država bori za sebe i svoje interese, budući da ne postoji globalna vlada koja bi upravljala svim zemljama i čije bi odluke bile obavezujuće za sve. U takvom svijetu, svaka država mora da brine o svom opstanku i o tome da li će joj u budućnosti neko ili nešto zaprijetiti, zbog čega zemlje, pogotovo svjetske sile, stalno imaju fokus na sigurnosti i takmičenju za moć.
Za realiste, ruska invazija na Ukrajinu, kao i američka na Irak 2003, ukazuje na to da velike sile djeluju na nezamislive načine ako misle da su njihovi sigurnosni interesi ugroženi.
Također, ruska invazija oživljava i drugi klasični koncept realizma – “sigurnosnu dilemu”. Ova dilema nastaje kada jedna država pokušava da poveća svoju sigurnost čime drugu državu čini više nesigurnom, a to radi sklapanjem saveza ili kupovinom više oružja, čime druga zemlja postaje sumnjičava prema namjerama te zemlje, pa se i sama pokušava osigurati.
Odgovor Zapada i liberalizam
Sam jezik koji koristi ruski predsjednik Vladimir Putin, “sigurnost”, “opstanak”, “egzistencijalna prijetnja”, zapravo je rječnik realizma.
Neki smatraju da se veliki povratak realizma može primijeniti na Putinovu poziciju i rusku invaziju na Ukrajinu, dok se to donekle ne odnosi i na Zapad, koji još poziva na dijalog i mirovne pregovore, što više objašnjava teorija liberalizma.
Prema Waltu, u prošlosti se pokazalo da su međunarodno pravo i međunarodne institucije slaba zaštita od ponašanja velikih sila. Ekonomska povezanost svijeta isto tako nije spriječila Moskvu da pokrene invaziju, uprkos velikim troškovima tog rata i posljedicama sankcija. Meka moć također nije mogla zaustaviti Rusiju, niti je osuda Vijeća sigurnosti UN-a imala veliki utjecaj na tok agresije.
Walt od početka ruske invazije krajem februara piše da oni koji su vjerovali i prodali liberalnu priču sada žele da okrive ruskog predsjednika Vladimira Putina te dokažu da njegova invazija dokazuje kako proširenje NATO-a nema ništa sa njegovom odlukom.
Zaista, neki teoretičari tvrde da su paranoja i nestabilnost ruskog predsjednika doveli do ruske invazije te samim tim dovode u pitanje osnovne pretpostavke realizma o racionalnosti svakog aktera u međunarodnoj politici.
Međutim, Walt priznaje da teorije liberalizma pomažu u shvatanju brzog i ujedinjenog odgovora Zapada na rat te tvrdi da se to dijelom desilo jer SAD i NATO dijele iste političke vrijednosti koje sada Putin napada.
‘SAD odgovoran za krizu’
Za realiste, savršeno je jasno zašto zemlje istočne Evrope žele u NATO, s obzirom na dugogodišnju zabrinutost za sigurnost zbog Rusije, ali im je također jasno i zašto Putin ne želi da se to dogodi.
Može se reći da realisti zastupaju tezu da je Zapad, pogotovo SAD, odgovoran za ukrajinsku krizu.
Jedan od zagovornika ovog argumenta je i poznati realista John Mearsheimer, koji je tokom ‘90-ih upozoravao Ukrajinu da zadrži nuklearno oružje koje je ostalo na njenom tlu nakon raspada Sovjetskog saveza, kako bi mogla odvratiti eventualni ruski napad.
Mearsheimer smatra da je Zapad, gurajući Ukrajinu prema NATO-u, izazvala kod ruskih zvaničnika sigurnosne brige. Također, ističe da je Zapad izdao Rusiju tako što nije održao svoje obećanje da neće širiti NATO prema istoku nakon raspada Sovjetskog saveza, a da je Rusija pogriješila što obećanje nije tražila napismeno.
Realisti obično koriste i argument da bi SAD prvi izvršio invaziju da je na poziciji Rusije, pozivajući se na poznatu Monroevu doktrinu iz 19. stoljeća u kojoj se navodi kako će svaki daljnji pokušaj evropskih nacija da koloniziraju ili interveniraju u zemljama Sjeverne i Južne Amerike biti smatran činom agresije.
Prijedlog Henryja Kissingera
S druge strane, neki stručnjaci smatraju sretnom okolnošću što su se realisti uključili u tumačenje ruske invazije, te što su pobijedili u debati o tome da li NATO treba uvesti zonu zabrane letenja nad Ukrajinom.
Da se to desilo, tvrdili su, to bi značilo uvlačenje NATO-a u sukob i pokretanje šireg rata.
Također smatraju da su realisti dobro procijenili da primarni cilj Zapada ne treba biti smjena režima u Moskvi, nego mirovni pregovori kako bi se izbjegla dodatna otuđenost Rusije i njeno pretvaranje u odmetnutu državu zavisnu od Kine, kao i to da NATO mora pristati na ustupke što se tiče neutralnog statusa Ukrajine, te da možda mora postojati kompromis po pitanju Krima i Donbasa.
Dakle, realisti stavljaju naglasak na neku vrstu kompromisa što ustvari oslikava njihov stav o tome koliko je Ukrajina sposobna da vojno porazi Rusiju. Oni smatraju da je Ukrajina puno slabija i da na kraju neće imati izbora nego da pristane na ustupke Rusiji.
Takav stav je iznio je i bivši američki državni sekretar, realista i geopolitičar, Henry Kissinger, na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu što je jako razljutio ukrajinskog predsjednika.
Kissinger je rekao da Zapad mora prestati insistirati na porazu Rusije u Ukrajini, jer bi posljedice toga bile katastrofalne po evropsku stabilnost dugoročno. Predložio je i da se Moskvi daju ustupci i dodijeli dio ukrajinske teritorije.
U realnosti je Ukrajina iznenadila mnoge što se tiče njene sposobnosti da se brani i otpora koji je pružila Moskvi na ratištu, budući da su mnogi mislili da će Rusija veoma brzo ostvariti svoje ciljeve. Ipak, to se nije desilo. Ukrajinci su čak odbranili Kijev, ali ruska ofanziva na istoku zemlje pokazuje da Kremlj ostaje uporan u svom cilju da uzme ukrajinsku teritoriju.
Zanemarivanje ruskog interesa
Mearsheimer također iznosi teoriju da američki i evropski zvaničnici imaju “pogrešan pogled na međunarodnu politiku”, odnosno da ne razumiju međunarodnu politiku i realpolitiku.
Zaista, jedan od glavnih argumenata realista zbog čega je došlo do ruske invazije je taj da Zapad i Rusija imaju različite poglede na svijet, različite percepcije događaja što izaziva nepovjerenje i pogrešna shvatanja o namjerama druge strane.
Mearsheimer vjeruje da je Zapad odbacio ključno razumijevanje geopolitike te usvojio pogled na svijet zbog kojeg mu je teško da razumije poteze Rusije.
Zapad je, prema njegovim tvrdnjama, zanemario ruske interese i odlučio da se širi na istok, ignorišući ruske sigurnosne brige i prigovore. Rezultat toga je, kako argumentuje Mearsheimer, konstantno stanje nesporazuma i sukoba između dvije strane.
Pojednostavljeno, prema realistima, Rusija je pokrenula vojnu intervenciju u Ukrajini, jer je Zapad prisilio Moskvu da reaguje u Ukrajni, jer nije razumio geopolitiku, zbog čega su zapadni lider širili utjecaj ne obazirući se na ruske interese i tako pogrešno procijenili kako velike sile, u ovom slučaju Rusija, djeluju u takvim situacijama.
Također, smatraju da su mirovni pregovori rješenje sukoba, uz moguće ustupke Rusiji.