Na prvu riječ Maroko svi očekuju da pišem o hašišu i tih 2 milijarde dolara od 3.000 tona hašiša godišnje. No, nemojte da vam ja o tome pišem. Radije ću da pišem, moje viđenje, te daleke zemlje.
Kazablanka!
Putuješ skoro 12 sati, sa presjedanjem u Istanbulu. Kazablanka, Evropljanima, pa, što ne i cijelom svijetu, znači istoimeni holivudski film, sa Hemfri Bogartom i Ingrid Bergman. Eto, ja ću tu živjeti dva dana.
Kraj maja i početak juna, vrijeme idealno za šetati i Kazablankom i Rabatom, ali i Fesom. Uvijek neki vjetar pirka ili sa okeana ili sa gorja.
Narandže su na svakom koraku. Ruže u parkovima. Ono što nisam znala, da li je za oprostiti ili ne, da staro pismo, i jezik Berbera je u funkciji na službenim zgradama. Grčki alfabet. I kad sam vodiću pročitala Justus, natpis na Palati pravde na Trgu Muhamed V, iznenadio se. Kralj Muhamed VI velikim reformama obuhvatio je i jezik.
Naša prva posjeta je bila džamiji Hasana II, koja je peta najveća džamija na svijetu. Može primiti unutra i vani oko 25.000 vjernika, u vrijeme bajrama, i Lejletu-l- kadra.
Kako su prvi stanovnici Maroka Berberi, to je i njihova uloga snažna. Iako su arapski osvajači stigli krajem 7. vijeka i donijeli islam koji traje i do danas, uticaj Berbera, rekla bih i na fizionomiji stanovništva. Visoki, lijepe oble glave. Eto, baš berberski.
Monarhija traje od 1666. AR-Rašid zauzeo je Fes, utemeljio je dinastiju Alawi, koja vlada Marokom do danas. Uticaj Francuske je krenuo od 1830. osvajanjem Alžira. Prisutan je i u zemljama Atlasa. Maroko je dugo ostao neovisan, ali 1912. postaje francuski protektorat sa formalnom upravom sultana.
U tom period luka Kazablanka, izrasla je u milionski grad, a Rabat je postao nova prijestonica. Sultan Muhamed V uspio je uspostaviti neovisnu monarhiju. Bez velikih žrtava. Hasan II održao je jedinstvo, no razvoj i neke blage reforme nisu poboljšale nezaposlenost, odnosno zaposlenost svega 14%. Ali, u savezništvu sa Mauritanijom zauzeo je susjednu Zapadnu Saharu, s vrijednim nalazištima fosfata. Počinje i sukob sa Polisariom, zapadnosaharski gerilski rat, kojeg podržav Alžir.
Zahvaljujući tom invazijom dobiva prirodna nalazištia fosfata. Donedavno je bio vodeći u svjetu u proizvodnji fosfata. Preuzeli su Kina i SAD.
Vrijeme jagoda, trešanja i višanja eto zateklo je i nas.
Najveći uzgajivač jagoda je Maroko, kao i posebne vrste višnje, čijem branju smo bili prisutni na padinama Atlasa. Gajbu tek s grane ubranih, dobili smo četiri marke po kili. Inače reklo bi se da je Maroko jeftin.
I pored reformi siromašni su. Prosječni dohodak je 250 eura, a ulično pile sa ražnja je skuplje od našeg, koje dobijemo za 10 KM. Medina, je najzvučnija riječ, što bi rekli staro gradsko jezgro. To su one uličice, stolovi, voća, povrća, začina, robe, i neizbježnog osjećaj “kao u košnici”.
Ako ćeš šta i kupiti, moraš se cjenkati, ali ako nećeš, moraš biti “uporno odričan”, jer će trgovac ići za tobom do kombija, koji smo imali na raspolaganju za putovanje po Maroku. Širina, osjećaj okeana, a opet i pustinje je dvojac, na koji se moraš naviknuti. Vjetar puše sa okeana, a sahara ti suši usta.
ONda put u Rabat, prati nas okean. S lijeve strane.
S desne njive, brda, padine Atlaskog gorja i duž cijelim autoputim izbetonirane šahtovi, crpke za vodu.
Moderna saobraćajnica svih tih sati vožnje do Rabata… Muhamed VI je poznat po mnogim modernim rješenjima industrije, poljoprovrede, školstva, i općeg napretka, no ipak to nije dovoljno.
S desne strane, žitnice, već žutog žita, leblebije, što sam prepoznala, jer sam šaku posadila u svojoj bašti, i stabla, stabla maslina, do svakog metra tih brda, padina. To sam prvi put vidjela i u Andaluziji. Lubenice su svuda uz put.
Tek poneki radnik za traktorom, jer je već bio uveliko sunce u zenitu, i vrelini. Na, povratku iz Fesa, pred sumrak, kad se zemlja sprema smiraju, ljudi su izlazili iz svoji kuća.
A, djeca razdragana. U hladovini igraju lopte ili drugih igara, i začudo zajedno se igraju i dječaci i djevojčice.
Taj neki smiraj sela u sumrak, malo mi je razgrnuo tugu gledajući vrlo siromašne krajeve. Imaju struju i vodu što je najvažnije. Obronci im daju tu vodu za navodnjavanje velikih površina. Rabat je zaista prijestonica. Gospoština, odmjerenost, aleje, parkovi i nezaobilazni osjećaj delte, rijeke Bou Regreg, koja se ulijeva u Atlas.
Plaža puna kupaća, surfera. Na moje iznaneđenje, veći broj ženskih surfera. Tuga! Nisam se mogla kupati… nismo imali vremena. Valjalo je do Meknesa, a onda Fes. I gdje god dođeš mermer, pločice, pločice, pločice… keramika u krugovima, simbolici života i potvrdi jednog Boga. Mozaik, vrlo je teško pratiti taj neprestani labirint.
Fes… jeste jednako koža, štavljenje na način star stotinama godina.
Dobiješ stručak nane, da mirišeš, da ne bi crko od smrada. A, radnici u tim kadama, bez maski, do pasa goli, i po najvećem zvjezdanu gacaju. I tu nastaju najljepši komadi kože, za jakne, papuče, tašne.
Na putu na padinama Atlasa, posjećujemo usputno selo kao Švajcarska. Čak i rode imaju svoja gnijezda. Izvor ispod planine Rif, vrlo slično Livnu, samo što tu rastu narandže.
Plavi grad… Ševšaven… je nestvarno plav. Nestvarno izgrađen u uzajamnom poštovanju izbjeglica Jevreja iz Španije u 15. vijeku, i domaćih muslimana.
Samo Jevreji Maroka nisu završili u Holokaustu. Zahvaljujući politici Sultana.