Ponos sarajevske kotline: Golf ‘dvica’ s bumerang sistemom

Nemojte misliti da je ovo priča o lošim vremenima; ovo je priča o automobilu, ponosu sarajevske kotline…

Pred sami rat u bivšoj Jugoslaviji sarajevska 'Dvica' je bilo najpopularnije vozilo (Al Jazeera)

Nekada davno, dok je naša zlatna dolina, smještena ispod nekoliko planina nadvijenih nad Sarajevom, privredno, kulturno, sportski i životno cvjetala, u jednom sarajevskom naselju dešavalo se, kada gledamo iz ove perspektive, pravo malo privredno čudo.

Vogošća, radničko naselje i praktički predgrađe Sarajeva, bila je dom dosta raznolike industrije. Vojna postrojenja, tvornica ležajeva i ponos doline – Tvornica automobila Sarajevo, skraćeno TAS. Sarajevska tvornica automobila je izbacivala godišnje između 10.000 i 40.000 automobila. I to ne bilo kakvih. Vogošćanska fabrika je radila za Volkswagen. Za njemačkog industrijskog giganta je proizvodila više tipova vozila, ali ono što je bio za sami ponos je proizvodnja VW Golfa MK II, u narodu popularno nazvane “Dvice“.

Trula višnja, sa četvero vrata

Pred sami rat u bivšoj Jugoslaviji sarajevska “Dvica“ je bilo najpopularnije vozilo. Znak prestiža. Uz činjenicu da su tri petine proizvedenih vozila išle u izvoz za Njemačku, ostatak vozila za domaću prodaju valjalo je podijeliti na tržištu od 25 miliona stanovnika. Interes je bio veliki, što je rezultiralo dugim listama čekanja na vozilo. Tome ćemo se vratiti nešto kasnije. Idemo da premotamo film godinu unaprijed.

Glavni junak ove priče rođen je u gradu gdje se sklapao Golf. Vozio je taksi, a supruga mu je bila trgovkinja u “Elektrotehni”. Živjelo se dobro. U to vrijeme se taksiranjem mogao zaraditi solidan novac. Pogotovo ako ste gore spomenuti glavni junak i budite se svakog jutra u pet, fanatično održavate svoj auto, presvlačite se tri puta dnevno, imate dobru muziku u vozilu i perete svoju “kancelariju“ svakog dana, i uz to ste dobar čovjek.

Vrlo brzo se desi da imate stalne mušterije. Ljudi sa vama putuju u Njemačku, na more, do Beograda… Živite od ljudi kojima je taksi svakodnevnica i žele da vi budete dio te svakodnevnice. Da bi mogli da živite i radite na taj način, trebali ste dobar i pouzdan automobil. Tako je u njegovom dvorištu završila i nova “Dvica“. Trula višnja, sa četvero vrata i 1,6 diesel motorom.

Naravno, nije tako trebalo da bude. Ne, ne, nemojte me shvatiti pogrešno, automobil je trebao da bude kupljen. I kupljen je. Samo ne takav. Originalno se radilo o bijeloj boji i nešto drugačijem paketu opreme.

Ništa bez stare, dobre ‘štele’

Sada je trenutak da se vratimo na priču o proizvodnji Golfa, ponudi i potražnji. Mali broj vozila koja su ostajala u Jugoslaviji uzrokovala su liste čekanja. Običaj je bio da vozilo uredno platite, potom bi čekali između šest mjeseci i zauvijek.

Naravno, kada ste iz grada u kojem se proizvodi spomenuto vozilo, ponekad ste prisiljeni potegnuti stari dobri sarajevski običaj – štelu. Štela je, za čitaoca kojem je nejasan termin, usluga koju vam neko napravi, besplatno ili za protuvrijednost u kontrausluzi ili novcu, a kojom se zaobilazi unaprijed utvrđen raspored čekanja, očekivanja, poretka ili nešto treće. Tako je taksist iz ove priče upotrijebio joker “štela” i u zamjenu za novac dobio svoje vozilo preko reda. Naravno, ne ono bijelo. Naravno, sa drugom opremom. I, naravno, uz odgovarajuću doplatu. Sitnice i detalji, koga to još zanima…

Život se nastavlja nesmanjenim intenzitetom. Posao se odvija u najboljem redu, djeca idu u školu. I sve je na svom mjestu, a u stvari ćemo uskoro shvatiti da ništa nije na svom mjestu. Grad se polako mijenja. Čudna dešavanja, čudni tipovi i čudne političke stranke. Spremamo se za demokratiju. Virimo preko ograda u budućnost, koja nam se, onako naivno, u tim trenucima činila svijetlom i boljom. Uskoro sve ono što nije bilo normalno postaje normalno. I to novo normalno je bilo odjeveno u rat i nacionalizam. Ovaj drugi fenomen je došao prvi. I ostao tu sa nama.

Čekajući ‘Šeficu’ kod ‘Elektrotehne’

Nakon što je većina intelektualaca odložila u stranu crvene partijske knjižice i zadužila u džepove opet partijske knjižice, ali dizajnirane u različitim bojama, valjalo se dokazati na djelu i biti obojen više nego što su to ostali. Priče se vraćaju u historiju, samo to više nije ona historija, nego neka druga. Izvitoperena i relativizirana. I intelektualci, koji su je najviše iskrivljivali, bili su najslušaniji. Ni danas mi nije jasno zašto su starije generacije tako lako prihvatale tu “foru”.

Jedan od najvećih iskrivljivača historije bio je najmlađi doktor nauka Pravnog fakulteta u Sarajevu (identitet poznat i autoru, i redakciji, a i mnogima u bivšoj Jugoslaviji). Nacionalno pošizio, intelektualno prečitao, držao je turneju po bivšoj državi, svrativši tako i u Sarajevo, zajedno sa najvećim novinarom kod komšija i jednom kolegicom (i njihovi identiteti jednako su poznati, pa im se imena ne trebaju posebno navoditi). Snimaju intervju. Teme su nacionalističke. Dio Sarajeva odgovara demonstracijama.

Baš na taj dan naš taksist u novoj “Dvici“ odlazi po suprugu u “Elektrotehnu” kod Katedrale. Šefica je rekla tačno vrijeme kada treba da se pojavi na lokaciji. Šefica, inače supruga, sitna je žena, velikog temperamenta i još bržeg jezika. Bolje joj se ne suprotstavljati. Tolerancija na kašnjenje je nula i zato je došao ranije.

Čekajući na trotoaru, pušeći cigaretu i baveći se svojim poslom, primjećuje neku gungulu i čuje huk. Ne obraća previše pažnju. U Sarajevu je sve normalno i sve moguće. Ipak, kad u retrovizoru ugleda službeno lice kako u panici istrčava iz bočne ulice vukući jednu krupnu mušku i jednu nespretnu žensku personu, lice mu se uznemiri. Milicajac sa nakrivljenom šapkom je zapuhan i u očiglednoj panici. Kao da ga neko progoni. Dva lica sa njim su potpuno blijeda. Uskoro se pretpostavka o progonu pokazuje tačnom.

Papučica diesela ‘stisnuta do panja’

Iz iste uličice, uz glasan huk, istrčava rulja, naoružana bijesom i palicama. Meta su baš oni koji izgledaju progonjeni. Milicajac u trenutku ugleda natpis “taxi“ na krovu “Dvice“ i u panici otvara zadnja vrata. Ubacuje unutra dvoje ljudi, za koje će se kasnije uspostaviti da su onaj najveći novinar kod komšija i ona kolegica. Milicajac se dere: “Vozi!“, a taksist misli u sebi: “Kako ću da vozim kad šefica nije izašla?“

Razjarena rulja okružuje vozilo i lupa po njemu. Palica razbija zadnje staklo i srča se prosipa po ličnostima iz medija. Naš junak je odrastao u Sarajevu, zna da kada je velika frka nije baš vrijeme da se stane i objašnjava da je on tu samo slučajno i da u tom trenutku pojma nema ko su nepoznate osobe na zadnjem sjedištu. Drvene palice počinju da razvaljuju krov… i više nema šta da se čeka. Refleks kaže: “Gas do panja.”

“Dvica“, izubijana od udaraca, uz rezak zvuk koji proizvodi papučica diesela “stisnuta do panja” u prvoj brzini, odskače sa trotoara i ubrzava na cesti, ostavljajući bijesne ljude iza sebe. U retrovizoru gleda uplašena i blijeda lica. Njegovo je vjerovatno isto. Trebalo je izvući živu glavu, a valja i šefici na oči. Nastradala je i “Dvica“. Trula višnja, sa četvero vrata i 1,6 diesel.

Tako je naš taksist nehotice sačuvao glavu najvećem novinaru kod komšija i jednoj kolegici. Najveći novinar kod komšija je bio dovoljno zahvalan da nadoknadi svu štetu na vozilu, pa je “Dvica“ uskoro bila kao nova.

Užasi rata uvijek nastupaju brzo

“Dvica“ je ponovo bila kao nova, a uskoro je bila nova i država u kojoj je bila registrovana. Referendum je promijenio status i više država koja je proizvodila “Dvicu“ nije bila u SFRJ. Nacionalizam je uzimao maha i atmosfera je bila sve teža.

Naš taksist je svježe obrijan krenuo na posao, kao i svakog jutra, oko pola pet. Na kilometar od kuće zatekao je čelične ježeve na cesti i ljude sa puškama. Nije mu prvi put da vidi pušku, ali to nikada nije prijatan prizor. Naoružani civili ga pitaju za ime. Nezadovoljni odgovorom, istjeruju ga iz auta, uzimaju ključeve i kažu mu da trči niz ulicu.

Potpuno zbunjen i preplašen bježi, dok ga farovi “Dvice“ obasjavaju. Iza sebe čuje zvuk rafala, osjeti nešto i uskoro krv počinje da mu teče niz vrat. Noge ga, srećom, još slušaju. Zadihan se sakrio, pregledao se. Curilo je iz uha. Srećom, samo komadić betona od pogođenog zida. Okolnim putem, kroz mahale, vratio se kući blijed. Komšija, odgovarajućeg imena, spustio se do barikade i vratio “Dvicu“ u dvorište. Počelo je. Strah se uselio u kuću.

Užasi rata uvijek nastupaju brzo. Nemaju nikakvog pardona. Djeluju razarajuće, piju krv, uzimaju živote bez ikakvog reda i smisla. Tako je u svakom ratu, od onih plemenskih do ovih savremenih sukoba. Rat je pobješnjeli vučjak koji zube zariva u mekano tkivo. Ne zaustavlja se dok ne pregrize i kost.

Našli su novac, nakit i – ‘Dvicu’

Naš taksist se zatekao na pogrešnoj strani. Sada čudno zvuči to da se zatekao, budući da nije ni maknuo iz svoje kuće. Jednog jutra se probudio i shvatio da mu ime ne odgovara lokaciji. Nesvakidašnji fenomen, zar ne? Ipak, fenomen kojeg nisi svjestan dok ti se na vratima ne pojavi deset ljudi naoružanih do zuba.

“Pokaži oružje!“

“Nemam oružje.“

“Lažeš, sve moramo da pretresemo.“

Nisu našli oružje. Novac i nakit jesu. I “Dvicu“. I bure nafte, pošto su tada bile nestašice, pa je taksist imao svoj štek.

“Vozilo vam konfiskujemo za potrebe vojske.“

“OK, konfiskujte. Nekako slutim da niste raspoloženi za raspravu.“

‘Dvica’ je opet u istom dvorištu

Narednih dana smo sa prozora gledali kako vrijedna “Dvica“, trula višnja, sa četvero vrata i 1,6 diesel, otkriva ljubav prema svim vrstama bijele tehnike i kućanskih aparata iz susjednih kuća. Čovjek nekada ne može da povjeruje šta je sve moguće utrpati u “Dvicu“. Što ti je Švabo i tehnologija! “Dvica“ i “Gorenje“ ladičar nazad. I idu bez problema. Dobra nafta i održavan motor.

Rat je trajao duže nego što je bilo ko mislio. Nakon niza peripetija i seljakanja, taksist se vratio kući. Živ je, potpuno sijed i mršav. Mora ponovo da se radi. Kuću treba obnoviti, jer je 1995. godina.

Nekoliko godina kasnije, telefonski poziv.

“Da li ste vi taj i taj“?

Taksist odgovara da jeste.

Glas nastavlja: “Zovemo iz policijske stanice Zvornik. Da li vam je otuđeno vozilo 1992. godine? Pronađeno je, možete ga podići na parkingu PU Zvornik sljedeće sedmice.“

Nenadano, “Dvica“ je opet bila u istom dvorištu. Druge boje, sa vratima u različitoj boji. Komšiluk je gledao u nju kao u čudo.

Svako vozilo ima svoju priču

Isto veče, opet poziv. “Vlasnik“ vozila želi da vidi može li se šta dogovoriti oko automobila. Ipak je on uložio puno u njega.

“Dvica“ je prodata nedugo poslije. Taksist je više nikada nije vozio. A bio je to dobar auto. Golf “dvica”, trula višnja, sa četvero vrata i 1,6 diesel. Izgleda sa ugrađenim bumerang sistemom.

I tako… Nemojte misliti da je ovo priča o lošim vremenima. Ovo je priča o automobilu. Ponosu sarajevske kotline. Svako od napravljenih vozila ima svoju priču. Samo je treba ispričati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera