Zagonetni let stare sovjetske bespilotne letjelice preko teritorija triju članica NATO-a i njen pad u šire središte Zagreba već je proglašeno dosad “najbizarnijom” epizodom rata u Ukrajini. Još je bizarnije ono što je uslijedilo. Zagrepčani već danima ne znaju što je to zapravo palo s neba u njihov grad: izviđačka letjelica ili projektil? Ne znaju ni otkuda je stiglo. Kad im je rečeno odakle je moglo doći, pitaju se: zašto? Na koncu, premijer Andrej Plenković je potvrdio da je letjelica nosila bombu. Ali opet ostaje pitanje kako to da nije eksplodirala kada se zabila u tlo.
Na marginama ruske agresije na Ukrajinu, ključnog događaja naše mini epohe koji po svemu sudeći oblikuje novi globalni poredak, na trećoj ili četvrtoj pozadinskoj crti bojišta, građani Hrvatske sa zebnjom ili uz zafrkanciju – kako koji – već pet dana svjedoče nevjerojatnoj rašomonijadi službenih tumačenja ovog incidenta koji pukim slučajem nije rezultirao tragedijom. Pritom jedna službena osoba negira tvrdnje druge službene osobe, jedan analitičar pobija pretpostavke drugoga, u analize se upuštaju i stručni i nestručni, izjave se uzimaju od znanih i neznanih…
NATO-kišobran kao suvenir
Drugim riječima, Hrvatska naprosto ne zna što bi s tom gvožđurijom koja se stropoštala maltene u samo središte glavnoga grada države članice NATO-a sugerirajući građanima tek jedan jedini logični zaključak: da je NATO-ov kišobran sklopljen i da pred padajućim vojnim letjelicama pomaže koliko i domaći “šestinski kišobran”, ovdašnji suvenir oslikan tradicionalnim uzorkom narodne nošnje iz starog zagrebačkog naselja.
U izvanrednim situacijama poput ove ratne ukrajinske, kada u miran kvart glavnog grada iz vedra neba padne bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa crvenom petokrakom na trupu i tek pukim slučajem nikoga ne ubije, zadaća je državnih dužnosnika – od premijera i predsjednika Republike preko ministara, njihovih pomoćnika i vojnih zapovjednika do ostale službene svite – građanima razumno i smireno objasniti što se dogodilo. Ili, dok i sami to još ne znaju, barem da nastoje ne stvoriti veću zbunjenost i paniku. Pridonijeli su tome i strani mediji koji su objavili da je letjelica pala izvan grada, na periferiju, a zapravo se zabila u tlo osam tramvajskih stanica od glavnog zagrebačkog trga i tek nekoliko desetaka metara od najbliže zgrade najvećeg studentskog doma u gradu. Pao je takoreći niotkuda kao što je – koliko se zasad (ne) zna – i doletio praktički niotkuda.
Da nije rata u Ukrajini, da ljudi u Zagrebu, Hrvatskoj i čitavoj Europi nisu napeti zbog psihopatskih prijetnji raketama, i nuklearnim i konvencionalnim, da granate ne padaju sasvim blizu ukrajinskih nuklearnih centrala i da je svijet donekle normalan kao što je bio prije 24. veljače, prosječni bi Zagrepčanin već dovoljno istraumatiziran potresom, vjerojatno tek rezignirano konstatirao da se opet dogodio “neki vrag”. Uostalom, s vremena na vrijeme s neba padaju meteoriti, padaju i komadi rashodovanih satelita, padne ponekad i poneki avion. Ali, kad usred bjesomučnog sukoba u ne tako dalekoj zemlji gdje je agresor objavio da je svoj nuklearni arsenal stavio u viši stupanj borbene pripravnosti, normalan čovjek koji tad normalno strahuje od raketa i projektila s neba, naravno da se normalno uneredi od straha.
Ukrajinski Yarun ili hrvatski Jarun?
No, sve drugo je daleko od normalnog. Država kao da funkcionira po sinopsisu neke crne komedije. Čim je vojna policija iste večeri ogradila mjesto pada, a studenti i susjedi razrogačenih očiju gledali u “ono” što viri iz kratera kojeg je stvorilo kada je palo, radnja je krenula dizanjem panike i službenim zbunjivanjem javnosti. Netko je vikao da je “NLO” radioaktivan – valjda da od mjesta događaja rastjera znatiželjnike; netko je odmah “iščitao” rusko upozorenje NATO-u ciničnim slanjem muzejskog projektila; netko je na Googleu iščačkao da u Ukrajini postoji mjesto Yarun pa je, eto, letjelica jednim tipfelerom preusmjerena put zagrebačkog Jaruna, kao da ih po kvartovima isporučuju dostavljači hrane s nepodešenim GPS-ovima…
Ubrzo su se probudili i političari te dežurni analitičari. Gotovo svi su isprva umjesto davanja odgovora ponavljali pitanja: kako to da stara bespilotna letjelica, koja može špijunirati, ali i ponijeti bombu, neometano preleti zračni prostor najmanje dvije članice NATO-a i padne jednoj usred glavnog grada? U medijima se već danima nižu stručnjaci: jedni tvrde da je na letjelici bila bomba, drugi da nije. A sve to stoga što se od najnadležnijih nije čulo ništa suvislo i konkretno.
Da je navodno zalutali Tupoljev 141 “Striž”, izvidnička besposadna letjelica koja se proizvodila do 1989. godine, a kasnije se modificirana i reaktivirana koristila tijekom sukoba u Ukrajini 2014. godine, pao nekoliko desetaka metara dalje na studentski dom i da je netko, ne daj Bože, pritom poginuo, bi li se to smatralo napadom na članicu NATO-a? Ako je ruski, je li mu kodni naziv “Konjska glava” (s aluzijom na Kuma)? Ili je ukrajinski pa je netko otamo odlučio uvući NATO u rat pritom odabravši Hrvatsku kao moguću ranjivu točku Saveza?
Ministar obrane i načelnik Glavnog stožera vojske nemušto su objašnjavali da letjelica teška šest tona i s eksplozivom na sebi nije bila prijetnja Hrvatskoj te da je od ulaska u hrvatski zračni prostor bila praćena. Netko duhovit na društvenim je mrežama tomu dodao: “Da, pratili su je na gitari”.
Hrvatska ‘Area 51’
U Rumunjskoj je ovih dana sličan dron pao nekome seljaku na njivu. Obično kad padaju takvi leteći objekti, onda po nekoj logici prostora i statističkoj vjerojatnosti obično padnu u polje ili u more. Stoga posebno intrigira pitanje na koje odgovora još nema, a možda ga i neće biti: kako to da je ne baš mala, a bombom opremljena letjelica, pala baš u širi centar glavnog grada jedne članice EU-a i NATO-a? I to baš u jeku rata u Ukrajini.
Čitavoj (tragi)komediji svoj je obol dao i premijer Plenković kojega su, nakon obraćanja novinarima, kamermani snimili kako stojeći na rubu kratera kamerom svoga pametnog telefona poput lakomislenog turista snima zagonetnu letjelicu zabijenu u zemlju za koju je dan kasnije rekao da je sa sobom nosila i bombu… čiju eksploziju nitko nije čuo.
Zbog svega bi taj krater mogao ući u urbanu mitologiju kao hrvatska Zona 51 (Area 51), mjesto gdje se “nešto dogodilo”, ali nitko ne zna što to točno, dok službena objašnjenja zvuče neuvjerljivo. Opušteniji su, pak, počeli zbijati šale, primjerice: hoće li stanari studentskog doma dobiti status hrvatskih branitelja. Oni zabrinutiji pad ovog “NLO-a” doživljavaju kao ozbiljno upozorenje o nacionalnoj (ne)sigurnosti.
Pet dana nakon pada bespilotne letjelice sovjetske proizvodnje, nakon pedesetak službenih izjava o događaju i barem toliko javnih istupa raznih stručnjaka, o svemu znamo – da ništa ne znamo. Da nije strahotne tragedije ukrajinskog rata nadvijenog nad ovaj događaj, bio bi to bogomdan scenarij za domaću komediju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.