Safo, moja Safo, pjevala sam joj svaki put kad bih je pozvala da pitam hoćemo li se družiti, a ona bi slatkim osmjehom odgovorila: „Kako ti meni to fino pjevaš, samo mi je moj Hamo (njen muž op. aut.) ljepše tep’o“. I onda bi malo nostalgično uzdahnula i slijedio je poziv na ručak mojoj Safi, Saferi Sudžuković-Turnadžiji.
A upoznale smo se nakon što sam se vratila iz Chicaga 2004. gdje sam boravila kod njene kćerke Nadire i zeta Senada Agića, na poziv ženske grupe BACA da predstavim svoju knjigu Međunarodni tribunal u Haagu. Sina Mirzu i muža Hamu sam upoznala veče prije odlaska u Chicago, da bi samo nakon dva dana od dolaska u Ameriku došla vijest da je Nadirin otac Muhamed Hamo Sudžuković umro. I tako sam životnim putem postala dio te porodice. To nije malo.
Uvijek smo Safa i ja bile u priči o njenoj „mladosti birvaktile“, druženju kao udate žene, porodici, „baš sarajski“. Njena kuhinja, od običnog tikvenjaka do baklava, sve je bilo „po starinski, sarajski“.
„Ovi mladi samo posipaju orahe po gotovim jufkama i to im je baklava. Ma, ukusno bude, ali baklava bez tirita nije sarajevska baklava“.
Birvaktile baklava, to posebno ističe Safa, je bila bez oraha, morao si joj znati fil, tirit napraviti s nišestom, jajima i pravim maslom.
„Peče se do tri sata, zapravo se suši i bude kao požutjela bjelokost – svijetlo, ali nije živo, kako neki misle. To je pravi majstorluk“.
Recept njene lutme sam zapisala na salveti: čaša mladog kajmaka, toliko jaja, brašna, šećera. Može se zaliti gustom agdom, ali i kao kuglav.
Najljepše godine djetinjstva u Vogošći
U jednom našem druženju, eto, saznala sam da joj je predak Šećer Salih-aga, rođen u porodičnoj kući Turnadžija, odmah do jednog od ulaza u mezarje Kovači, na početku ulice Nadmlini, gdje je rođena i Safa. Ulica Nadmlini se spušta sve do Vijećnice, a mnogi se pitaju zašto Nadmlini, jer ulica Mlini se proteže iznad, iza Mišćine džamije… I to kao da piše… Mlini su iznad, ali je bilo i mlinova i tabaka ispod i danas kaldrmi basamaka.
O Šećer Salih-agi pisao je i rahmetli narodni pjesnik i pjevač sevdalinki, Hamdija Šahinagić, kojeg sam posjetila pred sami rat u njegovom domu i listala na stotine zapisanih tekstova narodnih pjesama. Pjesma kaže da je Šećer-aga volio žene, na plemeniti način. Onu, koja mu se sviđa, koju bi begeniši, makar i ne bilo suđeno da se uzmu, on ih je darivao bogato.
Ma sjećam se, pričala bi mi Safa, da su njoj njeni rođaci prenosili tu priču, da ga je majka karala, što toliko daje ženama, ‘nako, a stihovi kažu:
„Što god steče sve djevojci dade
A, šta sam joj mila majko dao
Tri fesića biserom kićena, dvije dibe, četiri kadife,
i dva ćurka kunom postavljena,
i tri pasa da je užeg stasa“.
Pjesma kaže da su ga braća Atlagića Mejre ubila na svom dvoru (na svojoj kući).
„Cijela Donja Vogošća, oko rijeke, bila je Turnadžija. Moje najljepše godine djetinjstva provodila sam u Vogošći. Oduzeli su nam je, plativši ‘birmaza’ u bescjenje. Nikad neću prežaliti šljivike, redove jabuka raznih što ih je moj otac sadio, kalemio. A, ko djeca smo se kupali i u rijeci, pravili bentiće“, tužno se sjeća Safa.
‘Sastale se age Sarajlije’
Porodica Turnadžija, kao i mnoge stare sarajevske porodice, više se ne spominju kao nekad. A, car nije mogao bez njih, bar ne u Saray Bosni.
„Sastale se age Sarajlije: s Čobanije dvije Turhanije, s Ćemaluše (i Bistrika) do dva Dženetića, iz Žabljaka do dva Vatrenjaka, sa Hiseta dvije Odobaše, sa Kovača dva Morića, dva Halilbašića, dva Džindžafića, sa Mlina Turnadžije, Potoklinice dvije Penjave, sa Berkuše Kuna Hasanaga, sa Bjelava Pinjo bajraktare“… ali i porodica Zlatar, čiji je prvi saradnik kapetana Gradaščevića pomagao u njegovoj buni.
A moja Safa životom povezala je i ulicu Karpuzinu, iznad Potoklinice, gdje se udala, a Tekiju nakšibendija u Potoku iznad Čaršije, prihvatila udavši se za njenog Hamu Sudžukovića, jer su njegovi bili dugogodišnji pratioci tog reda. I danas očuvana Tekija nakšibendijskog reda, eto, prošle sedmice prihvatila nas je, gdje smo se sastali da pred dušu naše Safe predamo naše molitve. Umrla je prije godinu dana, u devetoj deceniji. Lijepu je starost imala uz svoje najbliže. I bistar um, i odgojem očuvan „starinski običaj“ dobrodošlice, gostoprimstva i one „starosarajske“ topline.
Ugledna porodica
Moja Safa Sudžuković uklopila se u porodicu koja ništa manje nije ugledna. Ugled im je sezao i do Mekke. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu je 2015. godine dobila na poklon od jedne stare hanedanske porodice (Rešada Tahirovića i Ate Tahirović Sudžuka, vrijednu kolekciju, staru i preko 130 godina. Hafiz Haso ef. Popara priredio je naučni tekst, o dokumentima, posebno dva pisma šejha Sulejmana Zuhdije i pet pisama njegovog sina šejha Alije iz Mekke, čak i supruge šejha Sulejmana, naslovljene na sahadžiju hadži Mustafa-agu Sudžuku, iz Sarajeva, sina hadži-Ibrahimova i majke Hanife. Uvaženi Sulejman Zuhdi i njegov sin razvijali su haledijski red nakšibendijskog tarikata i u Bosni. Analizom pisama i identifikacijom ličnosti, kako navodi hafiz ef. Popara, može se zaključiti bošnjačko porijeklo Šejha Sulejmana Zuhdije i porodice iz koje on potiče, a vrlo toplo prijateljstvo se začelo u Mekki prilikom boravka na hadžu samog Mustafa-age Sudžuke, te nije čudo da su u porodici Sudžuka i dalje privrženi Tekiji u Potoku. Njihov ugled, kao esnafije, i danas čuvaju ugled radnje (urara-sajdžije, sin Mirza), bio je nadaleko poznat. Ugledni su i vjernici, jer osim što su bili dio nakšibendijske porodice, redovni su bili i u odlasku na Ćabu. U kući se njegovala riječ Kur’ana.
Ova porodica je još znamenitija jer je je dala ženu ulemu poznatu Hadži-bulu Muliju Sudžuković. Umrla je 1943. godine u 75. godini života. Kći je hadži- Hamidage Sudžuke i sestra Mujage i Avdage, sahačije. Vjerske nauke učila je pred Mehmed ef. Ramićem, ali i pred hafizom Ibrahim ef. Sudžukom, poznatim sarajevskim karijom. Preko 40 godina imala je svoj mekteb, navodi Mahmut Traljić u svom djelu Istaknuti Bošnjaci. Sve ovo je istaknuto i na izložbi Učene žene u Leksikonu bošnjačke uleme, koju je svojevremeno u Centru za kulturu na Dobrinji priredila Fatima Tinjak Omerdić.