Rođen i odrastao u Zagrebu, gdje već dugi niz godina radi kao advokat, Ante Blažanin slovi za jednu od najvažnijih ličnosti hrvatske trkačke zajednice. Sada već vrlo plodnu i uspješnu karijeru počeo je sasvim skromno, trčeći bez jasno određenog plana treninga i maštajući o vremenu kada će se istrajnije posvetiti sportu.
Želje će početi postepeno ostvariti u proljeće 1986. godine, kada se odlučio detaljno i u potpunosti fokusirati na treninge. Od tada će do jeseni 2022. godine, kada smo se upoznali, samo na treninzima pretrčati više od 110.000 kilometara.
No, vratimo se na početak. Prve dvije godine karijere proveo je samo u treninzima, da bi već na proljeće 1988. počeo nastupati na utrkama prijavivši se najprije na Zagrebačku kros ligu. Tu je od 1988. ostvario 793 nastupa, što ga čini apsolutnim rekorderom.
Upoznali se na desetom kilometru
Ante i ja upoznali smo se na desetom kilometru zagrebačkog maratona. Taj dan smo oboje trčali polumaratone, no meni je to bio prvi, a njemu 150. nastup na 21-kilometarskoj utrci. U trenucima kada sam u glavi pravila računice o preostalih 11 kilometara i kako ih što bezbolnije savladati, Ante se skromno zahvaljivao onima koji su mu u prolazu čestitali što u 64. godini trči 30. od ukupno 30 Zagreb Maratona.
“Imaš još dosta za pretrčati, ali samo polako, ne forsiraj se i fokusiraj se na činjenicu da je prvi najvažnije završiti. Na drugim utrkama se kasnije možeš dokazivati”, kratko mi je rekao Ante, nakon što sam mu zadihano dobacila čestitku.
Ubrzo smo se razišli i nastavili svako svoju utrku. Tek ću kasnije saznati više o fascinantnim brojkama koje su obilježile njegovu karijeru. Pored 150 polumaratona, istrčao je 104 maratona, što uključuje i osam ultramaratona.
Kad se zbroje distance koje je pretrčao na polumaratonima, ultramaratonima i maratonima dobijete cifru od koje je, recimo, kraća dužina Nila (6.500 kilometara); kraća je čak i najduža rijeka na svijetu – Amazon (6.992 kilometara). To je gotovo pola dužine Kineskog zida i jednako je tome da 1.600 puta istrčite zagrebačku Ilicu, 12.000 puta opseg Arene u Puli, više od 11.000 Burj Khalifa i devet puta dužina toka rijeke Save. A to je opet samo distanca u te tri discipline, manje utrke poput 5, 10 i 15 kilometara nisu ubrojane u ovu računicu.
No pored svih uspjeha, a mnogo ih je, najfascinantnija je skromnost kojom Ante odiše. Na utrkama se često sreću iskusniji ljudi s pohvalnim kilometražama iza sebe, koji obično nisu zainteresovani da daju previše savjeta onima s manje iskustva. Nakon gotovo četiri decenije u sportu, Ante vrlo srdačno pomaže svima oko sebe.
“Stalno pričam o tome kako bi se ljudi trebali baviti sportom, a trčanje je nekako najjednostavnija opcija. Sve što ti treba su dres, tenisice i dobra volja. Društvo se uvijek nađe i onda je to put do sreće”, kaže.
Od male ideje do velike trkačke tradicije
Krajem osamdesetih u Hrvatskoj se trčanjem bavilo 50-ak pionira, dok je danas ta brojka mnogo veća. Samo polumaratone i maratone trči nekoliko hiljada ljudi, dok u kraćim utrkama na godišnjem nivou učestvuje stotine hiljada ljudi. Posljednjih godina posebno se razvilo i trail trčanje.
Ono što je igralo veliku ulogu u stvaranju trkačke zajednice u Zagrebu, ali i Hrvatskoj, jeste stvaranje Zagrebačkog maratona. Prva klapa zagrebačke maratonske tradicije pala je 1992. godine, kada je Ante zajedno s dvojicom prijatelja osnovao i istrčao prvo izdanje. Ideje su dobijali trčeći maratone u Beču i drugim velikim evropskim gradovima. Gotovo svi osnivači aktivni su i danas, nedavno su uspješno završili i ovogodišnji 30. jubilarni Zagrebački maraton.
Tri decenije nakon osnivanja, na Zagrebački maraton i dalje redovno pristiže nekoliko hiljada trkača iz Hrvatske, regiona i ostatka svijeta. Važi za jedan od najvažnijih evropskih sportskih događaja i obavezna je destinacija na listi svih onih koji skupljaju najvrijednije dugoprugaške medalje. Kreiranjem ovakve priče Hrvatska je lansirana ravno među velike metropole u kojima se ovakvi događaji održavaju decenijama.
Očekivano, godine čine svoje i Ante polako smanjuje distance i usporava tempo. Posljednjih godina se bori s bolovima u koljenima, što je, kako kaže, sasvim očekivan problem s obzirom na pretrčanu kilometražu. U najboljim danima istrčao je maraton za 2:48 sata, a polumaraton za 1:17. Kroz ovaj sport proputovao je gotovo sve strane svijeta i trčao uz vrhunske atletičare s kojima i danas održava kontakt.
Ipak, i dalje skromno i srdačno dočekuje nove trkače te nesebično dijeli savjete i ljubav prema sportu. I dalje trči kao i daleke 1986. godine, noseći samo dres, tenisice i dobru volju. Ova filozofija je ušivena u srž Zagrebačkog maratona i izvjesno je da će zbog tako kvalitetnih i čvrstih temelja ovaj veliki događaj živjeti još dugo.