Tamo negdje na zalasku devedesetih, u godinama obnove koji su uslijedile nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja, zadarsko i šibensko zaleđe bile su valjda posljednje destinacije u Dalmaciji na kojima bi netko htio provesti godišnji odmor.
Ratom opustošena sredina izgledala je surovo i devastirano, dobrim dijelom ostala je bez osnovne infrastrukture, a pritom su međuljudski odnosi bili dodatno opterećeni netom završenim događajima i nacionalizmom.
Ukratko, bio je to kraj u koji se nije išlo, osim ako se baš nije moralo. Područje u koje jedva da su dolazili oni koji su živjeli na svega 15-20 kilometara udaljenoj obali, a još teže su se vraćali oni koji su radi ratnih okolnosti morali otići.
U međuvremenu su u neposrednoj blizini, onoj koja s jedne strane gleda na more, niknuli temelji nečeg što će 20 godina poslije biti vidljivo kao potpuna devastacija obale, ili drugim riječima, cijena koju je Hrvatska platila za titulu jedne od najpoželjnijih turističkih destinacija.
Ukradena Dalmacija
Naime, pomorsko se dobro u Hrvatskoj uništavalo godinama, često uz blagoslov lokalnih vlasti te gotovo bez ikakvog nadzora i posljedice za one koji su ga devastirali. Dalmacija je postala teren za divlju apartmanizaciju, megalomansku gradnju lišene ikakvog estetskog smisla koja nije uzimala u obzire tanašne infrastrukturne kapacitete priobalnih mjesta u koje se ljeti sjati stotine tisuća ljudi.
Dovoljna je samo vožnja Jadranskom magistralom prema jugu kako bi se shvatili razmjeri urbanističkog kaosa koji se dogodio u Dalmaciji. Ili boravak na jednom od mnogobrojnih otoka koji nema riješeno pitanje kanalizacije. Ili pak sam put do tog otoka, ili neke druge poželjne destinacije.
Gužve u većim gradovima su svakodnevica pa tako vožnja ljeti često traje trostruko duže. Povećan broj gostiju dodatni je pritisak na postojeću infrastrukturu, stoga nije ni rijetkost da ljeti, u dobrom dijelu turističkih mjesta i u srcu sezone, voda jedva da curi iz pipe.
Turizam je, dakle, polako i s godinama, sve više poprimao konture masovnosti i neodrživosti, oslanjajući se pritom na prirodne resurse i naplaćujući činjenicu da Hrvatska, eto, ima more i sunce.
U sadržajnom ta je djelatnost ostala siromašna jer fokus pritom nije bio na tome kako privući ljude kroz cijelu godinu, već samo tome kako ih natjerati da potroše što više u onih par ljetnih sedmica.
Gdje smo sad?
Stanovnicima juga, onima koji od turizma žive i oni koji nisu bili te sreće, ljeto dakle završava svojim službenim početkom, te počinje onda nekad u rujnu kada se turisti vrate onuda odakle su i došli.
Dalmacija kao da im je ukradena s prvim otkucajima sezone pa onda vraćena na kraju kako bi uživali u njoj kada se isprazni od kaosa i vrati se svojoj uobičajenoj tišini i zimi u kojoj prazni apartmani stoje kao nijemi protagonisti života koji se odvija samo ljeti.
Ipak, negdje u svemu tome, zadarsko je zaleđe, ali i ono šibensko, ostalo netaknuto. Njegovi su stanovnici cijelo vrijeme živjeli jednim te istim životom, ne oslanjajući se pritom na turizam već na poljoprivredu, odnosno, na ono što su i dotada radili. Doduše, ništa drugo nisu ni imali raditi, jer je, u skladu s prosječnim tranzicijskim scenarijem, gospodarska djelatnost koja je postojala prije rata na tom području gotovo preko noći nestala.
Pokazuje to i slučaj pruge između Knina i Zadra čija je gradnja dovršena 1967. godine i koja sad zjapi prazna. Prometnica koja je prije 50 godina izgradila šibensko i zadarsko zaleđe sada je u funkciji svega nekoliko puta godišnje kada njom prođe poneki zalutali teretni vlak. Oni turisti koji i izraze želju da posjete mjesta u zaleđu teško da će u tome uspjeti uz javni prijevoz jer je tom prugom obustavljen i putnički prijevoz.
U tim se krajevima, dakle, cijelo ovo vrijeme događalo jedno veliko ništa i sada izgleda kako je upravo to ništa dobilo na cijeni. Ako negdje i dalje postoji Mediteran kakav je nekad bio, kako je glasio slogan Hrvatske turističke zajednice, onda je to zasigurno u zaleđu koje je ostalo neokrznuto u navali turista.
Turistička je djelatnost u tim područjima bila samo dodatna aktivnost, a nikako meritum. Tek pokoji pojedinci upustili su se u posao iznajmljivanja kuća za odmor u izoliranim područjima, shvaćajući da postoje i oni gosti koji ne traže gužvu iz koje su pobjegli već mir i tišinu.
Pandemijski realizam
Na trenutke se čini kako je ovogodišnja turistička sezona, koju je svim silama trebalo spasiti zbog prevelikog udjela turizma u BDP-u, iz ljudi izvukla ono najgore. Popunjenost kapaciteta dosegnula je pretpandemijsku razinu, što je svakako valjalo iskoristiti uzevši u obzir neizvjesnu jesen.
Iz Dalmacije se tako mogle čuti vijesti da su domaćim i stranim turistima, koji su zakazali apartmane po jeftinijoj cijeni u vrijeme kada je sezona bila upitna, rezervacije otkazane jer su iznajmljivači shvatili da smještaj mogu iznajmiti po većoj cijeni. Turisti su doslovno bauljali po obalnim mjestima tražeći kutak gdje će prenoćiti. Prizor je to iz neke izopačene verzije hrvatskog turističkog sna.
Oni koji su uspjeli naći kakav takav smještaj vjerojatno su se tijekom svog boravka susreli s nekvalitetnom uslugom.
Budući da je sva kvalificirana radna snaga otišla u Njemačku i Irsku, poslodavcima je postalo gotovo nemoguće pronaći dobrog kuhara ili konobara. Sezone danas odrađuju studenti, mlađi ljudi kojima su uslužni poslovi “prijelazna faza” te radnici iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Istovremeno se sve manje učenika pri završetku osnovne škole odlučuju za ta strukovna zanimanja.
Svi ti faktori utječu na kvalitetu usluge koja se godinama na jugu skupo naplaćuje.
Kuda dalje?
Potpuni nedostatak bilo kakve strategije i vizije razvoja turizma na Jadranu pokazuje samo da nam se turizam dogodio, i da je Hrvatska, kako ju je nazvao Paul Bradbury, britanski bloger koji se doselio u Hrvatsku, “kraljica slučajnog turizma”.
U međuvremenu, budućnost koja se bliži prije svega bit će obilježena klimatskim promjenama za čiju prilagodbu njima u Hrvatskoj još ne postoje jasne mjere.
Za nekoliko desetljeća Dalmacija kakvu sada znamo, upozoravaju znanstvenici koji se bave klimatskim modeliranjem, gorjet će pod visokim temperaturama, niti će kao takva ljeti biti ugodna za boravak. Znanstvena su to predviđanja koja, kako izgleda, nikoga nisu posebno zabrinula, naročito hrvatsku Vladu koja još nije donijela paket mjera kojima bi se trebala uhvatiti u koštac s posljedicama koje donosi promjena klime.
A prilagodba nadolazećem razdoblju prije svega uključuje odgovorno i pametno raspolaganje resursima te prevenciju i saniranje posljedica ekstremnih vremenskih prilika. Okretanje ka zaštiti okoliša, zaustavljanju daljnje devastacije te ulaganje u ekološki uzgoj hrane.
U tom svjetlu te uzevši u obzir ono što je dosad učinjeno, održivi je turizam daleki je cilj kojem što prije treba početi težiti i koji neupitno podrazumijeva prebacivanje fokusa s kvantitete na kvalitetu.
Cilj kojem se, paradoksalno, najviše približilo upravo zaleđe u kojem se godinama ništa nije događalo, i čija je startna pozicija u ostvarivanju održivosti puno bolja nego ona gradova na obali.
U kontekstu hrvatskog turističkog booma koji je ionako izokrenuo logiku zdravog razvoja, činjenica da se na tim prostorima dugo njegovalo “ništa” tako postaje vrijedan temelj za neku održiviju budućnost.