Što je čovjek stariji, sve više se sjeća onih malih stvari koje su ga kao dijete činile radosnim. Atrakcija u planini, može biti i radovanje kamenu koji je savršen za penjanje, pa preskakanje kamena u planinskom potoku, pješačenje sa drugom djecom. Kad ste u planini, avanturu možete pronaći svuda. U njoj poželite da ostanete i kad sunce zađe i kad se zvijezde osjete blizu iznad planinskih vrhova. Runolistu i čistom zraku se više radujete, nego mobitelu. Ali, koliko mi svi malo dajemo tom dragulju, prirode? Koliko mi čuvamo naše planine?
Rekla bih, nikako.
Bogatstvo slika i zvukova
Koliko su vas stariji kao djecu plašili pričama o gorskim vilama? S razlogom, od straha, da ne odlutate predaleko. Koliko vam se puta učinilo dok mirno hodate šumskom stazom, da vas neko promatra. Možda su to zaista vile, koje se nevidljivo igraju sa nama?
Kada se udaljite od civilizacije, pobjegnete od tegoba i iscijelite rane, zaista simbolično povjerujete da one i lebde iznad planinskog svijeta i da ga čuvaju od nas ljudskih štetočina. Te, planine uvijek čovjeka obraduju, sa svojim slikama i zvukovima. A, današnji datum, 26. septembar, Svjetski dan čistih planina i treba da nas podsjeti koliko je važno da se brinemo o prirodi i njenim raznolikostima. Ovo nam je ujedno i prilika i za obrazovanje, podizanja svijesti i sagledavanje stanja u odnosu prema planini i čistom zraku. Sigurno u budućnosti mnogo više trebamo posvećivati pažnje raznim ekološkim aktivnostima i organizovanijim i redovitim posjetama planinama. Jer, čiste i očuvane planine sa svojom istinskom ljepotom i divljinom potrebnjije su nam više nego ikad, ne samo zbog pandemije, već i svog sigurnog utočišta i skloništa od negativnih utjecaja globalizacije, urbanizacije. Njima koje nas primaju i prirodnim i zdravim ambijentom ugošćavaju, najviše dugujemo. I nisu nam nam potrebne samo zbog sporta i rekreacije, već zbog toga što i same igraju ključnu ulogu u kreiranju svijeta prema ekonomskom razvoju.
Indirektno, zaista koriste milijardama ljudi, bez ovih čuvara ne bi ni bilo biološke raznovrsnosti, vode za piće, ni čistog vazduha.
Planinske avanture, vječne su uspomene
Djeca ne trebaju samo da znaju za bosanskohrecegovačke planine, zbog predmeta geografije. Ona mnogo više trebaju provoditi vremena u prirodnom ambijentu, što dalje zbog sopstvenog zdravlja, trebaju biti dalje od ekrana i računara. Ali, treba djecu naučiti da im bude zanimljivo u tim planinama. Trebaju im raznoliki sadržaji, kako bi osjetili čari planinske avanture. Trebaju osjetiti zadovoljstvo od skupljanja granja koju su potrebna za logorsku vatru, trebaju igre uz vodu i u vodi (naravno, ako voda nije prehladna), trebaju osjetiti loptu baš po planinskim livadama, potom planinske vrhove (poglede na okolicu), planinarske domove. Sve to nudi planina, a ne samo snijeg i skijanje. Njih treba naučiti da se raduju planinskom dnevniku, vreći za spavanje, više nego mobitelu. Trebaju prikupljati znanje sa prirodnog terena, jer bolje se susresti sa mnogobrojnim endemičnim biljnim vrstama u divljini, nego o njima saznavati iz dostupne literature i sa interneta. Da, mi imamo planine, ali nemamo sadržaje i raznolike izbore koji će biti zanimljiviji našim mališanima. Kada im to ponudimo, njima će planinska avantura postat vječna uspomena.
Čistoća i očuvanost planina su nam potrebni i više nego što smo toga zaista svjesni. Ali, moramo mnogo toga mijenjati što ne velja u odnosu prema prirodi. Jer, zaista je žalosno, što neki ljudi ostavljaju smeće po tim istim planinama. Ponudi vam čisti zrak, lijepo vrijeme, uspomenu, avanturu, rekreaciju, a zuzvrat vi njoj darujete otpad. Ponudi vam priču, miran san, a vi njoj ništa. Čak ni akciju ćišćenja od tog vašeg ostavljenog otpada.
Kažu da je planina neiscrpno bogatstvo slika i zvukova. Da, u ovome ima istine. I kada se vratite kući iz divljine, neka slika, trenutak ostanu baš u sjećanju. Ja se sjećam lica vjernika na planinskoj livadi, spokojnog u podnevnoj molitvi. Ljepotu doživljaja tog trenutka i da hoću, ne mogu da zaboravim.
I kad god intuitivno osjetim zlo, neku oluju, ja se sjetim te slike čovjeka koji je dušom i tijelom bio predan molitvi. Njega koji je doživljavao neku vrstu transcendentalnog opuštanja, katarze uprkos nemirnim zujećim prolaznicima-izletnicima. I svaki put kade se vratim toj planinskoj slici, osjetim neki čudan mir.