Iako nije prošlo dugo vremena čini se da su slike dugih redova, koji su se protezali ispred mnogih COVID-ambulanti u Bosni i Hercegovini pomalo zaboravljene. Izgleda da danas malo koga proganjaju slike ljudi koji se bore za dah ili onih koji su zbog nemogućnosti normalnog disanja priključeni na neku vrstu aparata za kiseoničku potporu. Covid-kriza koja je na vrhuncu pandemijskog trećeg vala, nekada u februaru, martu i aprilu ove godine, izazivala opštu zabrinutost i bila tema svakog razgovora pala je u drugi plan naših interesovanja.
Iako su brojevi o novozaraženim i preminulim od korona virusa sada iznimno visoki, ne primjećuje se ispoljavanje kolektivnog straha ili histerije kakva je vladala početkom godine i kada su javnim diskursom preovladavale kritički intonirane priče u kojima se vlast kudila zbog svoje nesposobnosti – najviše zbog toga što nisu bile u stanju osigurati dovoljan broj vakcina kako bi se stanovništvo preventivno imuniziralo.
Na vrhuncu trećeg vala pandemije korona virusa imao sam nesreću da i sam budem dio crne statistike. Uz snažnu upalu pluća, bolovao sam od COVID-a gotovo pun mjesec dana, a da nesreća bude još veća gotovo u isto vrijeme bio je bolestan i moj 73-godišnji otac. Njegovi COVID-simptomi su bili slabiji, klinička slika blaža, ali popratne bolesti prouzrokovane COVID-infekcijom on će tek ovih dana uspjeti konačno zaliječiti. Naravno, uz uvijek prisutno pitanje da li se COVID agonija potpuno završila ili je njegov imunološki sistem, ipak, urušen do te mjere da će neprekidno biti podložan novim oboljenjima.
U jeku trećeg vala pandemije bijes javnosti, opravdano, bio je najviše usmjeren prema ljudima iz vlasti, a nije bio mali broj političara koji su trpjeli kritike, uvrede i osporavanja samo zbog jedne jedine činjenice. Iako im je to bila dužnost nisu uspjeli osigurati dovoljan broj vakcina kako bi se izvršila masovna imunizacija stanovništva.
Baš u isto vrijeme kada i moj otac od COVID upale pluća, bolovali su i roditelji moje radne kolegice Azre Hadžić i dobro se sjećam da je tema svih naših razgovora bila i nedostatak vakcina.
Smatrao sam da možda i nije toliko neodgovorno što su vakcine uskraćene meni i mojoj generaciji, ali je bilo veoma nehumano što zbog takvog propusta trpe naši ostarjeli roditelji. Jasno pamtim da sam rekao kako to nije pošteno prema Nihadu, jer ne samo da je moj otac cijeli rat proveo u Bosni, nego je u opkoljenom Sarajevu bio i teško ranjen. Nije mi nikako bilo jasno zašto sada, nakon svega što je proživio, mora trpjeti od bolesti koja je mogla biti spriječena da su vlasti zemlje osigurale vakcine, a ljudi njegove dobi na vrijeme vakcinisani.
Na pomen korone ljudi samo odmahuju rukom
Pola godine kasnije situacija je drastično drugačija. Na spomen korona virusa i mogućnosti da zemlja opet “klizne” u neku vrstu zdravstvene krize većina onih s kojima razgovaram samo mahne rukom. Oni koji me bolje poznaju samo ustvrde da mene to ne treba previše brinuti, jer sam prebolio izuzetno težak oblik COVID-a. Iako još uvijek nema previše pouzdanih podataka o tome kako bolest djeluje na organizam i kakve posljedice ostavlja na zdravlje, svi lakonski ustvrde da sam ja “zaštićen” jer je organizam vjerovatno izgradio neku vrstu otpornosti.
Ako sam prije pola godine i nastojao da se što bolje informišem o korona virusu i bolestima koje izaziva, sada sam i sam dospio u neko stanje letargije pa vijesti o broju novozaraženih i umrlih u meni ne izazivaju ni strah, ni brigu, ni strepnju. Izgleda da sam postao pomalo ravnodušan prema cijeloj toj situaciji, koja traje već skoro 18 mjeseci i nema naznaka da će uskoro biti završena.
To ne znači da ne poštujem epidemiološke mjere, baš protivno. Ali, primijetio sam da ne radim to iz poriva koji proističe iz dubinskog razumijevanja razmjera zdravstvene krize nego više iz pijeteta prema državi koja nameće pravila ponašanja i modele komunikacije. Da, meni je sada, izgleda, možda više stalo do toga da se osjeti autoritet države nego da se u potpunosti shvati važnost poštovanja zdravstvene prevencije.
Već sredinom aprila, kada su pokrenuti masovni odlasci u Srbiju na vakcinaciju, donio sam odluku, nakon konsultacija sa ljekarima i profesorima sa PMF-a, da ću, budem li u mogućnosti, vakcinu primiti pola godine nakon okončanja bolesti. Datum je padao na sredinu septembra i cijelo ljeto sam proveo ne razmišljajući previše o procesu vakcinacije. U Bosnu i Hercegovinu je, u međuvremenu, došlo nekoliko kontingenata vakcina i postalo mi je jasno da je zemlja sada spremna za masovnu i brzu imunizaciju. Takvo stanje mi je odgovaralo, jer osim što sam odlučio da se vakcinišem znao sam da i otac mora proći kroz cijeli proces i da BiH nije postala država “snabdjevena” vakcinama vjerovanto bismo se morali zaputiti u Srbiju i tamo proći kroz proces imunizacije.
Ali, ono što je mene, bezmalo, šokiralo jeste činjenica da je naše društvo uspjelo, u svega nekoliko mjeseci, “evoluirati” od stanja zabrinute histerije do potpune letargije. Sada smo se, zvuči sasvim nevjerovatno, obreli u situaciji da vakcina ima u izobilju, a interesovanja za imunizaciju gotovo da i nema. Slike prazne Zetre u kojoj medicinski radnici sjede na stolicama i dosadu prekraćuju zabavljajući se na svojim pametnim telefonima obišle su toliko puta medijski prostor da su postale neinteresantne. Zašto je to tako, odgovora nemam, a iskreno, ne želim ga ni tražiti, ja ću samo pokušati opisati sopstveno iskustvo sa procesom imunizacije.
Vakcinisani prvom dozom kineskog Sinopharma
Nakon što je otac operativnim zahvatom riješio jedan od zdravstvenih problema nastao infekcijom korona virusom odlučili smo da se vakcinišemo. Otac je u početku insistirao da bude imuniziran dozom Pfizerove vakcine, ali u posljednje vrijeme na tome nije previše insistirao. U jednom trenutku dobar prijatelj mi je savjetovao da ne idemo istog dana, ili zajedno primiti vakcinu, kako smo i planirali, objašnjavajući da bi možda bilo uputnije da to uradimo u različitim terminima. Njegova logika je bila ispravna, jer u slučaju da jedan bude imao popratne pojave bilo bi dobro da je drugi “zdrav” i u stanju skrbiti o onome kod kojega vakcina izazove neku vrstu tjelesne reakcije.
Otac je otišao prvi i primio prvu dozu vakcine kineskog proizvođača Sinopharm. Srećom, nije imao nikakvih popratnih simptoma, osim iskrenog čuđenja. Očekivao je gužvu, očekivao je masovnu imunizaciju, a dočekala ga je prazna dvorana. Priznao mi je da nijedan pregled u poslijeratnoj Bosni nije bio tako brz. Doslovce, pričao je, ušao sam, sjeo, primio vakcinu, zatim sjedio desetak minuta i onda se odvezao nazad kući. Te je večeri još samo, uz dosta gorčine, komentarisao kako mu “nije jasno” zašto “narod” neće da se vakciniše, a onda su mu pažnju odvukli politički događaji u kojima se prijetilo raspadom zemlje i novim ratom.
Slično kao i otac, moje iskustvo u Zetri bilo je poprilično nadrealno. Vakcinisao sam se tačno sedam dana nakon njega i prošao gotovo istovjetan put. Ulazak u dvoranu, prijem koji je trajao 15 sekundi, imunizacija, sjedenje od desetak minuta i povratak kući. Iako sam bio pripremljen za ovakav rasplet događaja, ipak, sam bio u blagom šoku. Nisam sebi nikako mogao objasniti zašto je interes za imunizaciju tako mali.
Da budemo pošteni prema kategoriji istine, odziv na imunizaciju je izuzetno mali kada se proces odvija vakcinama proizvođača AstraZeneca i Sinopharm. Kada traje imunizacija vakcinom američkog farmaceutskog giganta Pfizer redovi ispred Zetre su dugi, napučeni nervoznim ljudima i niko ne uspijeva da poštuje epidemiološke mjere. Slutim da bih bio u stanju odgovoriti na pitanje zašto je to tako, ali bio bi to poduži referat protkan osjećajima gorčine i ljutnje.
Meni se čini, da je nakon tri pandemijska vala i 18 mjeseci zdravstvene krize, javnost propustila shvatiti poruku o neophodnosti vakcinacije. Ko je bio bolestan od COVID-a i ko je proživio agoniju borbe za zdravlje i život razumijeva da nema opravdanja za letargiju prema procesu imunizacije. Pravila su jednostavna – ko želi da živi mora se vakcinisati. Pitanje je samo koliko smo kao nacija spremni držati se elementarnih pravila socijalnog ponašanja.