Zamislite, primjerice, da se u nekom klubu, kafiću, bilo zatvorenom ili otvorenom prostoru održava koncert kojem biste silno željeli prisustvovati, imate novca za kartu, ali ne smijete ući.
Zamislite da umjesto toga, zajedno s drugima koji su u istoj situaciji, sjedite, primjerice, u parku u blizini i pokušavate uhom ‘dohvatiti’ barem daleke i potmule odjeke glazbe.
I kada završi koncert, publika izađe na cestu, u razdraganom i možda malo raskalašenom raspoloženju, uz smijeh, šale, upoznavanja, zaljubljivanja, rasprši se po ulicama u potrazi za nastavkom zabave na nekom ‘after partyju’ ili slično.
Segregacije i diskriminacije
A vi ostajete sjediti na nekoj klupici ili na pločniku, zajedno s drugima koji su ostali vani jer, također, ne možete ući ni u jedan noćni klub ili restoran, primjerice, i zatvorene prostore uopće.
Izbor je, primjerice, krenuti kući, promijeniti park ili pločnik, a možda je i počela padati kiša ili snijeg.
I sve to zato što ste ‘obilježeni’ i izopćeni s takvih događanja jer nemate covid-putovnicu i sve što uz nju ide, odnosno nemate potvrde da ste cijepljeni, nemate negativan test ili dokaz da ste preboljeli COVID-19…
Osobno, podsjeća me to barem u jednom dijelu na razne primjere i oblike segregacije i diskriminacije, kojima i povijest i – što je najgore – sadašnjost, nažalost, obiluju.
Ipak, mnogi će reći da je nužno provoditi i nepopularne mjere ako one dovode do željene razine procijepljenosti populacije u cilju suzbijanja pandemije korona virusa, koji je već odnio milijune života diljem planeta, rastegnuo mogućnosti zdravstvenih sustava do praga izdržljivosti i ugrozio svjetsko gospodarstvo do krajnjih granica, pomeo radna mjesta i slično.
Točno je da je korona virus doista sve to izazvao i da je borba protiv njega – dakle u prvom redu cijepljenje – globalni prioritet jer je, između ostaloga, i on neposredna prijetnja ljudskom zdravlju, životu i ‘normalnosti’ življenja.
Borba protiv virusa i njezina suprotnost
Uz notorne antivaksere s njihovim najblaže rečeno problematičnim teorijama zavjera, tvrdnjama i stavovima, tu su, primjerice, i oni alergični na neke lijekove i slično ili boluju od nekih bolesti pa odbijaju cijepljenje u strahu od još težih posljedica za zdravlje.
Ima i onih koji se iz ideoloških i raznih drugih razloga na taj način bore protiv političkog establišmenta ili vladajućih, interesnih i drugih ‘elita’ pa tako izražavaju svoj ‘građanski neposluh’.
Njima bliski su i oni koji bi se cijepili, ali potaknuti raznim zakulisnim igrama u vezi dvostrukih kriterija oko uvođenja i provođenja mjera, njihovog smisla i učinkovitosti te sumnjivih događanja u vezi dostupnosti i nabavke cjepiva i cijepljenja, također iz protesta kažu ‘NE’.
To je nezanemariv dio društva pa se postavlja pitanje u kojem trenutku borba protiv virusa možda u jednom dijelu postaje suprotnost svojoj namjeri, odnosno u kojoj mjeri možda postaje remetiteljskim faktorom u pokušajima povratka u ‘normalnost’ te zatiranje zdravlja i života nekih drugih, budući da, primjerice, stručnjaci i liječnici neprestano upozoravaju na posljedice mjera koje pune psihijatrijske klinike i ordinacije te su izazvale enormno povećanje konzumcije lijekova za smirenje i alkohola primjerice?
Povijest puna trajnih ‘privremenih’ stanja
I što je sljedeće – smanjena mogućnost zapošljavanja i možda potpuno tjeranje na marginu društva onih bez covid-certifikata ili kako se već to sve ne naziva?
I je li to, ili recimo točnije, kakav je to život kada se egzistencije nekih ograničavaju i ugrožavaju na nizu razina i kako disati punim plućima i uživati u svom ‘cijepljenom’ životu kada gledaš kako netko vječno na kiši ili snijegu sjedi u parku, na pločniku i možda umire od hladnoće ili gladi jer je praktički isključen iz društva.
Naravno, mnogi bi rekli da bi predviđati i iznositi takve scenarije bilo pretjerivanje jer se radi o samo privremenom stanju i da ne ide sve to ‘samo tako’ – cilj je, kažu oni, samo da se populacija procijepi i otkloni prijetnja.
No, treba imati na umu i da je povijest puna ‘privremenih’ ili ‘povijesnim okolnostima’ determiniranih stanja koja su itekako potrajala i rezultirala nekom vrstom upravo takve slične društvene katastrofe – od ratova, genocida, masovnih ubojstava ili jednostavno prepuštanja cijelih dijelova društva samima sebi i svojoj tragičnoj sudbini.
I ako se pogleda unazad godinu i pol, može se vidjeti kako stvari mogu ići ‘samo tako’ i k tome itekako brzo – kao i kad odjednom bukne rat, a čovjeku se čini praktički ni iz čega.
Oni ‘drugi’ ostaju na klupicama i pločnicima
I tako je, nakon svih ograničenja, zatvaranja, policijskih satova i slično, došlo, eto, i do skorog provođenja ideje da se samo dijelu društva – onom bez zadovoljavajućeg dokumenta o načelno privatnom pitanju zdravlja – ograniči kretanje i dio građanskih sloboda.
A društvo i donositelji odluka bi uvijek i bez obzira na razlike među pojedincima, dakle i u okolnostima prijetnje javnom zdravlju, morali moći naći način rješavanja problema koji bi ljude uključivao, a ne isključivao.
U suprotnome, borba protiv pandemije i bolesti može izazvati nezdravstvene štete koje mogu rezultirati razornim društvenim i civilizacijskim posljedicama, a koje bi mogle trajati puno duže i koje bi moglo biti daleko teže iskorijeniti ili ‘liječiti’ nego samu bolest.
Osim toga, čudesno je kako se lako u krizi ljudska prava ekspresno zamjenjuju ‘cost-benefit’ načelima, a mnogi od onih koji bi trebali rješavati probleme na zadovoljstvo i korist svih, pronađu mjesta i načina uglavnom da ih rješavaju u svoju.
A oni ‘drugi’ mogli bi dugo ostati sjediti na pločnicima i klupicama.