Sve možemo provući kroz filter, ali ne i osjećaj odbačenosti, nedostatnosti, zarobljenosti u tradicionalno nametnutim ulogama. U svijetu modne fotografije Aida Redžepagić je skoro 10 godina, ali i dalje traga za onima u kojima društvo lako nalazi tragove nesvršenosti. Ona stoji iza brojnih kampanja kojima promoviše pravo na izbor, podiže ekološku svijest, daje vjetar u leđa najmlađima u borbi s rakom.
O modnoj industriji i nerealnim standardima ljepote, koji decenijama donose neprihvatanje sebe i svog tijela, razgovarali smo u trećoj epizodi podcasta One.
“Imala sam fazu u kojoj pogledam neke fotografije koje sam ranije pravila i pomislim: ‘Užas’. I obrišem ih. Ne mogu da vjerujem šta mi je bilo dobro prije dvije ili pet godina. Taj sudar sa onom starom ja, u profesionalnom smislu, bio mi je demotivirajući. Onda se desio neki klik tako da sada, kad pogledam svoje stare fotke, pomislim: ‘Jao, kako sam ja napredovala u ovih pet godina'”, sa neodoljivim osmijehom priča Aida Redžepagić.
Od prvog trenutka joj vjerujem. Mila, pitka, fluidna, donosi lakoću postojanja u naš razgovor.
Pitanje samoprocjene sebe i svojih kvaliteta
Osvrćem se na to da nikada nisam tako suverena u svom radu zato što ne mogu da obrišem neke emisije, intervjue, priče koje sam radila prije pet ili 10 godina. Šta bih obrisala, ni sama ne znam.
“Vremenom sam učila biti blaga prema sebi jer toliko gluposti praštam svima, a zašto ne i toj maloj Marini u sebi”, kažem svojoj sagovornici. Prva misao koja mi javi kada sam suočena sa svojim emisijama od prije nekoliko godina jeste: “Bože, kako sam bila mlada”.
“Stariti pred kamerama nije baš najcool profesija koju sam mogla za sebe smisliti”, iskreno govorim Aidi.
“I to pitanje samoprocjene sebe i svojih kvaliteta”, pojašnjava Aida, “provučeno kroz naše filtere godina, bora, trauma, nesavršenosti u izgledu i izražaju, osjećaja da nismo dovoljno dobre, pametne, sposobne je vrlo klizav teren”.
Kaže da taj crv sumnje prati dominantno žene, u svakoj fazi života, iako se sa samopouzdanjem bore svi jer biti muški model je također izazovno.
Lice i naličje života sa stranica društvenih mreža
Kao modna fotografkinja, moja sagovornica kaže da voli društveno neprihvatljive stvari – razmak među zubima, neku nepravilnosti, pjegice. Ipak, hrabri me riječima da svi imamo svoju chocolate side. Hm… u trenutku razgovora okrećem jedan pa drugi profil, jer 17 godina sam pred kamerama i baš nikad nisam shvatila koja strana mog lica bolje izgleda, odnosno koja je simetričnija.
Ako znate vašu čoko stranu, bravo za vas jer onda ste na korak bliže kvalitetnom strateškom pozicioniranju ispred fotoaparata. A danas je to must have vještina jer lice i naličje života se ispisuju na stranicama društvenih mreža. Sve što se desilo, a da nije tamo zabilježeno, nekako nema isti sjaj, koliko god to meni, ženi 35+, naopako bilo.
Ipak, čemu sav trud, filteri i poziranje, kada u moru fotografija koje dnevno napravimo, rijetke su one koje i zapamtimo, izradimo, uramimo.
“Ovo je već znak da starim”, opominjem samu sebe tokom razgovora. Tajna ljepote se krije u simetriji, ali i oku posmatrača, zaključujemo. Vjerovatno sam naučila sebe prihvatiti malo prije ere Instagrama kojeg se, čak, pomalo i plašim jer me ne zabavlja taj plastični prikaz savršenosti.
Zaljubljene u šarolikost svijeta
Moja sagovornica kaže da voli ljude, voli raditi sa ljudima, voli otkrivati sebe kroz interakciju sa najrazličitijim tipovima ličnosti. Tu smo iste, zaljubljene u šarolikost ovog svijeta koja se upotpunjuje nekim, često potpuno neshvatljivim, djelima i likovima od kojih učim, kojima se čudim, divim, možda i plašim, ali koje smatram potrebnim za potpunost Univerzuma.
Tu smo se dotakle nekih, pomalo, filozofskih tema od smisla postojanja do ranjivosti koju autentičnost traži.
“Kada proizvodiš, izložen si kritici, i tuđoj i ličnoj”, objašnjava mi Aida. “Ako se sakriješ, ništa ne radiš, nisi prisutan, onda te nema nigdje, nema kritike, ali nema ni stvaranja. A ja neću da se pustim niz vodu, jer šta je onda smisao mog postojanja”, nastavlja Aida.
O smislu postojanja imam toliko toga za pitati, slabo šta za pametno odgovoriti. Jedan dan mi se čini da imam aha-momenat, da znam svoj put, drugi, pak, da nema ni mene, ni puta, ni znakova, samo tumaranje. “Valjda je to život bez filtera”, tješim se.
Mogućnost izbora koju imamo
U 80-ak minuta razgovora, spomenule smo i Tinder, odnosno mogućnost izbora koju danas imamo, čak i pri odabiru partnera. Ipak, koliko god se otvaraju neslućene mogućnosti, možemo se lako izgubiti u pokušaju osvajanja te slobode jer kao što Aida reče: “There are so many fishes in the sea“. Kada znati da je to ono pravo, ne poletjeti ka narednom potencijalnom izboru koji nas mami na nekoliko koraka ili klikova od nas.
Razgovor završavamo pričajući o sjajnim projektima za koje ne znam kako bi izgledali bez potpisa Aida Redžepagić – od izložbe u Pragu o najljepšim arhitektonskim zdanjima Sarajeva koje je osmislio Čeh, Karlo Paržik, saradnje sa “Srcem za djecu” koje pomaže najmlađima u Bosni i Hercegovini oboljelim od raka, do cijelog pokreta pomoći malim biznisima na početku pandemije i posljednje kampanje nazvane “Plastična operacija” u kojoj je prikazala našu zatrpanost smećem i uništavanje Planete kroz svakodnevicu.
Na naš način, u inspirativnom ritmu, Aida i ja smo ponudile mnogo tema i neka rješenja.
Cijeli razgovor pronađite na YouTube kanalu Al Jazeere.