… Prvi stidljivo rumeni zraci, još snenog jutarnjeg sunca, sjene bjelinu kamenja, i ono malo ograđenih, ali bujnih vrtova. Dušu mi miluje. Idem na more mojom zemljom. Idem niz zmijoliki put Svitave. Asfaltiran! Prolazim Hutovo nakon pedeset i nešto godina. Prijetnja nama djeci kad nismo „po zakonima starijih“ – preko Svitave ćeš ti meni, evo toplo me miluje.
A, mi najmlađa djeca provodili smo ljeto u Neumu još od davne 1965. kada se dolazilo makadamom. Preko Svitave.
Još od 1962. moj dajđa, počeo je graditi vikendicu, u samom kamenjaru. U isto doba sa poznatim tadašnjim političarem Pašagom Mandžićem, dovodili su radnike minere, kako bi minama očistili kamenjar za temelje kuće. Mi djeca se sjećamo sirene i vike… mineeeee, ali sjećamo i predivnog hljeba, mesa… zbog kojih smo morali ići u selo. Tada Neum nije imao ni granap. No bila je voda, izvorska.
Samo nekih stotinjak metara dalje bila je naša uvala djetinjstva gdje su mjestimično izrastali šaša i lokvanj. I tada se niko nije pitao otkud u moru to rastinje, jer ti je bila normalna slika. To i jeste normalna slika, jer samo iza brda je Hutovo blato. A, Neum, kao crni biser, rijedak. Pitka voda, hladna. Skoro najveća koncentracija soli u moru duž cijele obale, a uz samu obalu mjestimično crno blato, kao u Igalu…! Miris kadulje žestok, dolazi ti noću, a daleki kreket žaba odzvanja tiho iz naše uvale… I sve je to bio nekada Neum.
Doći u Čapljinu, ali maksuz vozom, ne usput kad ideš na more, kad Neretva mami mirise iz tek ocvalih dvorišta, e tada ste zaista u perivoju cijelog Mediterana. I prije nego krenete pješke prema Bregavi i Hutovom blatu, svratite kratko, na zidine Mogorjela… Ostaci prvo naših Ilira, a potom i Rimljana.
Odmorište nekoliko desetina hiljadama ptica… Ramsarska konvencija
Jug Hercegovine, međe Čapljine i Stoca, sa lijeve strane rijeke Neretve, tridesetak kilometara sjevernije od Jadranskog mora nalazi se Park prirode „Hutovo blato“. Predstavlja jedinstvenu submediteransku močvaru u Europi s obiljem vode gdje je svoj dom našlo više stotina biljnih i životinjskih vrsta, na površini od 7.411 hektara, od jednog do 588 metara nadmorske visine.
Jezera Hutovog blata predstavljaju prave kriptodepresije jer se dna jezera i izvora nalaze ispod razine mora, kao što su Jelim, Drijen i Orah, osim jezera Deranskog, Škrka i Svitavskog. Te rijeka Krupa. Zna teći i uzvodno. U kišnom periodu Krupa teče u obrnutom smjeru, tj. prema Deranskom jezeru.
„Hutovo blato“ se nalazi na jednom od četiri migratorna puta ptica iz Sjeverne i Srednje Europe prema Aziji i Africi. U periodu seobe ptica, one uz povoljne klimatske uvjete na prostoru „Hutova blata“ nalaze obilje hrane, tišine i mira za odmor, a zbog toga je ovaj prostor od davnina prepoznat kao važno stanište ptica močvarica.
Projekat LIFE, zabilježio je 163 vrste ptica, a u zimskom periodu seobe ptica, zna boraviti i do nekoliko desetaka tisuća jedinki raznih vrsta ptica. Određeni broj ptičijih vrsta ostaje cijele godine na prostoru „Hutova blata“, gnjezdi se i podižu svoje mlade. Stanište je više od 600 biljnih vrsta. Dugo je bio lovno područje, no 1954. godine je ustanovljen ornito-faunistički rezervat „Hutovo blato“ na 6.144 hektara. U sklopu ornito-faunističkog rezervata 1959. god. izdvojen je strogi ptičiji rezervat Škrka (350 hektara), zatvoren za ribarenje, lov i druge ekonomski isplative aktivnosti. „Hutovo blato“ je 1971. god. uvršteno u „Popis močvara od međunarodnog značaja“, a 1980. god. u „Međunarodni projekt za zaštitu mediteranskih močvara“. Međunarodni Savjet za zaštitu ptica (ICBP) uvrstio je 1998. god. „Hutovo blato“ u listu međunarodno važnih staništa ptica, te 2001. god. upisan u listu močvara od međunarodne važnosti i registriran je pri UNESCO-vom Direktoratu u Parizu.
Požar…ljudska nehat
Iako je prošlo devet godina i priroda se samoobnovila, veliki požar koji je zahvatio Park prirode „Hutovo blato“ trajao je sedam dana a ugašen je 20. oktobra 2011. godine, kad je opustošeno oko 80 posto močvarnog dijela ovog Parka. Doslovno, kako mi je tada objanio magistar Matić, nestali su zaklon-sigurnost i izvor hrane, u prvom redu za ptice tršćaka i migratorne vrste koje upravo dolaze sa sjevera Europe. Sisavci (visoki) su migrirali iz sigurnih u okolna područja pod ingerencijom lovačkih društava. Ekološke štete pričinjene ovim požarom iznose 2.000 KM po hektaru odnosno ukupno 2.700.000 KM, a neizravne su daleko veće i još će se osjećati godinama.
U tom periodu Park prirode je ostao bez ikakve zaštite, te je sasvim jasno da je to uzrok brojnih problema koji su proteklih godina zadesili ovo područje. Osim šteta od požara teško je iskazati i druge štete učinjene ovom Parku zbog svakodnevne devastacije, krivolova i unošenja stranih biljnih (Cannabis sativa L.) i životinjskih vrsta…
Izvor: Al Jazeera