Dan nakon potresa u Zagrebu, koji se nesretno dogodio na isteku prvog tjedna svenacionalne izolacije zbog epidemije koronavirusa, sretnem na stubištu zgrade djevojčicu iz susjednog stana. Ni deset joj godina nije. Pitam kako je, jel uplašena. Priznaje da se i dalje malo boji, a onda skroz ozbiljnim tonom, gotovo mi dajući do znanja da nema vremena za čavrljanje, kaže kako ide pitati susjeda u suterenu treba li mu što iz dućana. „Moram sada ići“, kaže mi pa se sjuri niz stepenice. Taj je susjed stariji čovjek, inače prilično vitalan, ali savjesno poslušan kada su u pitanju preporuke nadležnih da se zbog epidemije opakog virusa ostane kod kuće. Dan nakon potresa mala susjeda malko me posramila sjetivši se, za razliku od mene, obići gospodina iz suterena, davši mi to do znanja svojim ozbiljnim stavom.
Neobična nesebičnost
Prije nje, na ulici sam u prolazu vidio nekolicinu mladih volontera. Obilazili su središte grada gdje su zgrade najviše stradale u potresu i nudili pomoć pri raščišćavanju cigli, betonskih blokova, stakla… Na licima su nosili one tanke maske no ipak se izlagali zarazi nudeći pomoć drugima, neznanima. Nesebičnost je ponekad nepromišljena – pomislim, pa se smjesta opet malko postidim što sam takvo što uopće pomislio.
Pred obližnjom trgovinom stvorio se podulji red u koji sam i sâm stao. Ljudi strpljivo čekaju pazeći da održavaju preporučenu međusobnu distancu od dva metra. Jedan se mladić, zureći preduboko u ekran mobitela, zanio te previše približio onome ispred sebe. „Sada će ga ovaj masno opsovati, onako kako se inače opsuje onoga koji se preko reda ubaci pred blagajnu“, pomislih. No čovjek učtivo, blagim pogledom umjesto grubim riječima, dâ mladiću do znanja da zadrži razmak, a ovaj mu se jednako pristojno ispriča. Ja se opet osjetih postiđeno jer u sebi već predvidjeh sasvim drugačiji scenarij.
Stojeći tako u redu i predbacujući si cinizam nedostojan vremena kakvo nas je preko noći snašlo, ugledah zalijepljenu na izlogu trgovine poruku koju je zapisala neka drhtava staračka ruka. „Hvala vam, vi ste naši heroji“ glasila je poruka upućena prodavačicama i blagajnicama i u ovoj konkretnoj trgovini pred kojom sam stajao i u svim drugim trgovinama diljem grada i zemlje gdje ove rade izložene visokom riziku zaraze sve kako bi ljudi mogli kupiti najnužnije dok su u izolaciji. A ljudi su ovih dana neobično nesebični, susretljivi i pozitivni.
Svijet se u trenu promijenio, a i ljudi
Naprosto je nevjerojatno kako se svijet od zadnjeg zaseoka preko Zagreba, Sarajeva i Beograda pa do bjelosvjetskih metropola promijenio doslovno u trenu. Gradovi su opustjeli kao u dječjim bajkama ili distopijskim filmovima. Neko zlo je, kažu, prispjelo u svijet i širi se njime, a strah i panika učinili su svoje. Vlasti u mnogim zemljama povukle su još dojučer nezamislive poteze i uvele rigorozne mjere, ponegdje proglasile policijski sat i vojsku poslale na ulice, a ljude potjerale u izolaciju. Strepnja je ogromna, uvećana time što velika većina i ne zna što to doista vreba na praznim ulicama dok ranoproljetni sunčani dani bivaju tako zlokobni. A u toj nevolji ljudi postaše najbolji. Sa svih strana frcaju iskre dobročinstva, zajedništva, nesebičnog davanja i međusobnog ohrabrivanja. Stotine puta već smo čuli da ratovi, bolesti ili prirodne katastrofe iz ljudi izvlače i najgore i najbolje. Zasad više ovo drugo.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Zanemarimo li one u manjini koji su još na početku epidemije požurili trgovati na ljudskom strahu i zarađivati prodajući za skupe novce zaštitna sredstva; ili pak one koji su kasnije mahnito kupovali pretjerane količine hrane i potrepština ne ostavljajući puno drugima; ili pak ove koji ne mareći za to što su zaraženi ili potencijalno zarazni hodaju uokolo, tulumare i luduju kao da ih se sve ovo ne tiče – ljudi su masovno pokazali da su najbolji baš u nevolji.
Nova bliskost – na distanci
Raduje stoga svaka vijest, a nemali ih je broj, o malim ljudima i njihovim velikim gestama. O pekaru iz kvarta koji besplatno daje kruh siromašnima i beskućnicima. O vlasnicima čuvenih restorana koji dostavljaju besplatne obroke starijim ljudima koji ne smiju izlaziti iz svojih domova. O stolarima i zidarima koji ovih dana u Zagrebu, kada se popravljaju oštećenja izazvana potresom, također besplatno nude svoje usluge. Mnogi poznati sportaši, pjevači i druge zvijezde doniraju novac za kupnju respiratora koji će, zlu ne trebalo, spašavati živote oboljelih. Djeca kucaju na vrata zaboravljenih susjeda, neki se nude da prošeću pse ljudima koji zbog bolesti ne smiju izlaziti na ulicu. Iz Beograda i Sarajeva stižu pljesak i dirljiva podrška potresom uzdrmanom Zagrebu. Čak su utihnuli i sukobi vječito zaraćenih navijačkih skupina, BBB-a i Torcide. Njihovi pripadnici pomažu gdje mogu. U Zagrebu su nakon prošlonedjeljnog potresa pomagali evakuirati trudnice i majke s novorođenčadi iz jedne oštećene bolnice. U onoj dojučerašnjoj životnoj kolotečini bezvirusne i ničim previše potresene svakodnevice ljudi su u pravilu živjeli obuzeti sami sobom i svojim problemima, također u svojevrsnoj izolaciji. Sada sa susjedima, s kojima se gotovo jedva pozdravljahu, razmjenjuju brojeve telefona i jedni drugima na vrata donose kavu i kolače. Čak i političari, makar možda s figom u džepu, nisu više međusobno zakrvljeni. Ipak je nevolja iz ljudi izvukla najbolje.
Sjedeći u jednom društvu nedugo prije ovoga što nas je lokalno, regionalno i globalno snašlo, povela se priča o tome koliko su ljudi danas, ulovljeni u društvenim mrežama, zapravo povučeni u sebe. Zloguko sam, ni ne sluteći tada kakva se nevolja sprema, ustvrdio kako su ovdašnji ljudi posljednji puta istinski bili bliski jedni s drugima u vrijeme ratova, devedesetih, sjedeći zajedno po podrumima i u skloništima, dijeleći jedni s drugima skuhanu kavu i ispečene kolače. Život je u međuvremenu postao poput fast fooda, brza dostava na kućna vrata za ljude u dobrovoljnoj izolaciji – uzmi, plati i zatvori vrata! Sada, kada smo gurnuti u izolaciju i kada nam je zapovijeđena socijalna distanca, odjednom smo postali bliskijima i upućenijima jedni na druge, ukratko – boljima. Nevolja nas čini takvima. Skoro da čovjek poželi da sve ovo potraje baš zbog toga. No, prestat će. Vratit ćemo se svojoj rutini, svakodnevnim sebičnostima i običnostima. Valja se nadati da će bar nešto od ovoga ostati.
Izvor: Al Jazeera