Milano, 27. mart 2020. Već tri sedmice iz kuće izlazim samo do trgovine, u prosjeku svaki treći dan. Može se slobodno reći da sam već 20 dana u karantinu kao i većina sugrađana.
Karantin. Riječ koju sam u prošlom životu sportskog novinara koristio samo kada bi trener neke fudbalske ekipe u nekom najčešće luksuznom hotelu izolovao svoje igrače od ostatka svijeta s namjerom da ih psihički pripremi za neku važnu utakmicu (primjer: „Fudbaleri i stručni štab Želje od jučer se nalaze u karantinu u tom i tom hotelu pred gradski derbi protiv Sarajeva“; Danas mi uopšte nije jasno zašto je ta informacija važna građanstvu).
U ovom životu, bolje rečeno suživotu sa koronavirusom, naučit ću da je riječ karantin – epidemiološka mjera kojom se sprečava širenje zaraznih bolesti putem izolacije oboljelih ili inficiranih osoba od onih zdravih– izvedenica od italijanske riječi quaranta ili u prevodu četrdeset.
Toliko je dana, naime, imala trajati izolacija mornara koji bi se vratili sa svojih putešestvija, a za koje se sumnjalo da bi mogli biti bolesni.
Isprva je karantin, ili na italijanskom quarantena, kao mjera utvrđen u srednjovjekovnoj Veneciji, kada su svijetom harale epidemije (ili pandemije!?) kuge, gube, malarije… Pa su u prinudnom karantinu, odnosno 40-dnevnoj izolaciji, završavali svi putnici, ali i životinje i roba, sa brodova koji bi u italijanske luke došli iz dijelova svijeta koji su bili pogođeni nekom zaraznom bolešću.
U svrhu izolacije, osnivani su lazareti (italijanski: lazzaretto), bolnice ili ustanove odvojene od ostatka svijeta, a najčešće na napuštenim ostrvima, gdje bi bili smještani zaraženi ili potencijalno zaraženi.
Riječ lazzaretto porijeklo nalazi u imenu Lazzarra, svetog zaštitnika gubavaca, koji je po katoličkim predanjima na ovom svijetu bio prosjak obolio od lepre, da bi na onom uživao u blagodetima kraljevstva božijeg.
Ali zašto quaranta? Zašto baš 40 dana karantina? Današnja nauka, dakako, ima drugačije poglede, dokaze i nalaze, ali u ona doba mjere su određivane na malo drugačiji način. Pa je za odluku o tome koliko treba trajati izolacija bilo dovoljno nečije vjerovanje da nakon tog vremena oboljela osoba više nije zarazna.
Isto tako, period od 40 dana je na druge načine sveprisutan u različitim običajima, tradicijama i vjerovanjima (čuli ste za 40 dana babina ili babinja).
Kako god, iza mene i moje porodice su 20 dana milanskog karantina i iz ove perspektive nadam se da će 40 biti dosta…
***
Jutros sam, kao i svih prethodnih 20 jutara, umjesto da odem po novine u trafiku, zaronio u prostranstva interneta i prelistao izdanja italijanskih dnevnih listova. Ovdašnja javna biblioteka, čiji sam ponosni član, omogućila mi je besplatan online pristup štampanim izdanjima stotina domaćih i inostranih novina.
Il Corriere della Serra nas jutros hrabri podatkom da je broj registriranih novih slučajeva zaraženosti koronavirusom u blagom padu.
Nevelika mi je to utjeha kad se zna da je prije par dana šef italijanske Civilne zaštite Angelo Borrelli javno potvrdio da je moguće (a prema mnogima je i vrlo vjerovatno) da je ukupan broj zaraženih deset puta veći od broja pozitivnih na testiranjima, a koji se objavljuje svakodnevno. To znači da je moguće (a po mnogima i vjerovatno) da je u Italiji trenutno mnogo više od pola miliona inficiranih korona virusom!
(Vezano za Angela Borrellija: 25. marta prvi put od izbijanja epidemije nije prisustvovao redovnoj konferenciji za novinare; u kućnoj je izolaciji zbog povišene temperature, ali je na testu negativan).
***
Italijanski mediji uveliko se bave misterijom zašto je u ovoj zemlji virus odnio toliko života.
Prema podacima od 26. marta, od ukupnog broja zaraženih koronavirusom, umrlo je 8.165 osoba ili približno svaka deseta. Deset posto!!! Podatak zvuči zastrašujuće, pogotovo uporedimo li ga sa stopom smrtnosti u ostatku svijeta koja iznosi četiri posto (18 hiljada na 423 hiljade slučajeva).
Jedan od mogućih uzroka, navodi Corriere, je to što se u Italiji računa broj umrlih sa koronavirusom, a ne broj umrlih od koronavirusa. Naime, u velikoj većini smrtnih slučajeva prisutne su i druga ili treća najčešće ozbiljna patologija, pa često ostaje nepotvrđen tačan uzrok smrti.
U pokušaju da objasne ovaj fenomen poslužili su se i matematikom, naslanjajući se na gorespomenutu teoriju da je u Italiji zapravo mnogo veći broj zaraženih osoba nego što je to testovima utvrđeno (80.539 registriranih slučajeva na dan 26. mart). Ako je zaista tako, onda bi i stopa smrtnosti zapravo trebala biti mnogo manja od deset posto.
Samo, moja je dilema što se ne mogu odlučiti koja mi teorija izgleda manje strašna: ona o deset puta većem broju zaraženih ili ova o manjem postotku smrtnosti!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera