Nekada, sada već davno, slavio se taj 29. novembar, dan Jugoslavije. Većina upravo taj datum veže za AVNOJ, slobodne dane u školi, priredbe, pjesme…
Na jednu zemlju koje više nema.
Ima i jedan čovjek o kojem neiozostavno razmišljam tog istog 29. novembra. Ni njega više nema, ali je ostavio neizbrisiv trag, a kao da nije imao namjeru jer je sve činio polako, bez pretenzija.
Zuko Džumhur je isto otišao 29. 11. te davne 1989. godine.
Kada mislim na njega, šta mi prvo padne na um?
Miljenik. I to svih, a pogotovo nas u Bosni i Hercegovini.
Njegovu emisiju Hodoljoblje gledao je skoro svaki stanovnik bivše države. Sa duhovitošću i mudrošću nosio se u tom vaktu rođeni Konjičanin i sa onima kolebljivima. Bila je to njegova strategija. U karikaturi je bio trezven koliko i neustrašiv, slobodan, smjel i luckast.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ni moderan, ni savremen, volio je vrijeme u kojem je živio, čuvao adete, i kao da je bježao od lošeg i ružnog. Vizionarski, inatlijski, šarmantno sa stilom, kako i odlaze individue.
Valjda i nije slučajno, možda je i to sudbinski simbolično, da upravo krajem novembra čitam Sociologiju urbaniteta, podsjećam se i historijski na gradski način života u Bosni i Hercegovini.
Knjiga mi daje dojam povezanosti sa teritorijem, staništem, zavičajem, naseljem, urbanom tradicijom BIH kroz različite historijske periode.
Prisjećam se tragova paleolitskih/mezolitskih prebivališta, ilirskih naseobina, rimskih kastela, srednjovjekovnih citadela. Putujem kroz vrijeme, tražeći u knjizi ognjište, sveto mjesto i utočište.
I sjetim se Zuke putnika, njegovog posmatranja gradova, njihovo gledanje iznutra.
Samo je čini mi se on znao osjetiti puls, dušu i atmosferu grada, kroz čaršiju, trgove, pijace. Mnogo vjernije i emotivnije nego danas, kada tehnika uzima od čovjeka poslove.
I dušu.
Bilo gdje da je daleko otišao ovaj hodoljubac, on je u sebi nosio svoju zemlju, svoj rodni Konjic, nije ni slučajno što su neki od njegovih najvažnijih zapisa vezani za Hercegovinu i njene gradove, rijetko nazivane kasabama.
Kada bi i upotrijebio riječ kasaba mislio je na utvrđeno značenje zabačenosti i zaboravljenosti. Za njega je i Sarajevo i Mostar bio šeher, a Konjic mjesto ili gradić.
O Sarajevu
„Ima jedna čudesna zemlja na ovome lijepom i šarenom svijetu. Ta zemlja je Bosna ponosna. Bosna je na Balkanu, Balkan je na jugu Evrope. U zelenim šumovitim njedrima te brdovite zemlje Bosne ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo… Dolaskom Husrev-bega na položaj novog namjesnika zemlje bosanske, počinje i nova era neimarstva u kojoj Sarajevo od kasabe, gradića, varošice postaje grad-šeher Sarajevo. Iako je u Bosnu došao ovjenčan velikom ratničkom slavom sa izuzetnim i časnim zvanjem Gazija, pobjednik, ipak se u ovome gradu još više proslavi svojim prosvjetiteljstvom, neimarskim i kulturnim radom da ga smatramo punim pravom najvećim, najuspješnijim i najslužnijim carskim namjesnikom i dobrotvorom minulih vremenaBosne i Hercegovine. Za njegove davne mudre i pravične vlade Sarajevo je postalo ponosom Bosne i čežnja svih Bosanaca i Hercegovaca“
O Konjicu i ćupriji
„Bio je to najljepši ukras mog rodnog grada uz koji sam imao sreću provesti dio svoga djetinstva. Bio je to divan kameni most rodnog grada uz koji sam imao sreću provesti dio svog djetinstva. Bio je to divan kameni most na šest lukova. Sagrađen je u doba Osmanlija dobrotom Haseći Ali-age prije više od tri vijeka. Nije šala tri vijeka, tri stoljeća, trista godina, eh koliko je to mjeseci, dana, sati, minuta, koliko ljudskih života“.
Ko god ovo pročita, razumjet će prirodu njegovog odnosa i prema Bosni i Hercegovini, bez ikakvih ograda, osjeti se i bitnost gradića, koliko i šehera. Kroz Zukine riječi osjeti se značaj duha strujanja tog vremena. On bi i učenicima principijelno, uz samilost i solidarnost, objasnio i važnost čaršije, ali i mahale.
U vrijeme Titovog razlaza sa Staljinom, prije nego što je i postignut općenarodni konsenzus da je Staljin neprijatelj, bila je objavljena u Politici slavna Zukina karikatura Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu je Staljinov portret.
Ona ga je proslavila, učinila besmrtnim.
Najpoznatiji svjetski mediji preuzeli su i objavili kartikaturu koja je u ono doba, bez interneta, brzinom svjetlosti, obišla cijeli svijet.
To je mogao samo Zuko, tiho i nenametljivo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera