Ovih dana se mi – roditelji djece sa poteškoćama u razvoju koja pohađaju EDUS program u Kantonu Sarajevo, nađosmo usred oluje sa sopstvenom djecom, a da tako šta nismo ni planirali.
Zapravo, planirali smo sasvim drugačije i predano radili na tome čitavo ljeto, dok je sav normalan svijet odmarao i uživao sa svojim porodicama, mi smo „ganjali“ predstavnike naše Vlade da ih nekako „umolimo“ da od početka, evo već tekuće, školske godine naša djeca imaju gdje učiti.
Poduga je lista naših aktivnosti, sastanaka, konkretnih rješenja… Kao kakvi čarobnjaci smo izvlačili i krali vrijeme od sebe, svojih porodica, da bismo pripremili našoj Vladi sve prijedloge koje oni nisu bili u stanju nikada napisati niti dokučiti šta to dječici treba.
O, na tom putu smo na svašta nailazili, od razumijevanja i empatije do totalnih poniženja, kao recimo kada na jedan od sastanaka ministar obrazovanja nije mogao doći jer je, kako nam je javio, morao na KUM, jer ima temperaturu.
Upozoravali smo ih da će djeca ostati bez stručnog rada, škole i vrtića ako nešto odmah ne poduzmu, a oni su obećavali da hoće, pa ništa. Tražeći rješenja uključili smo i načelnika jedne sarajevske općine koji je bio voljan „dati“ praznu zgradu jedne škole, ali ‘ministar sa temperaturom’ nikad mu nije poslao zvaničan dopis da i ustupi zgradu za potrebe EDUS-a za rad sa našom djecom. Evo prošlo je od toga dva mjeseca, a nema tog jednog jedinog dopisa. Mora da mu je febrilna izmaglica pomutila vid, valjalo se nositi sa tolikom temperaturom (37,5), mislim.
Pokušavali mi sve i svašta, a ono – ništa, naši mallišani ne krenuše nigdje.
Ne želimo topovsko meso
Dođe i taj dan – prvi dan nove školske godine. Naša djeca ostadoše kući. Hej ljudi, u 21. vijeku, u jednom glavnom gradu, jedne države (Bosne i Hercegovine) koja se kune u demokratiju, jednakopravnost i ljudska prava, djeca ostadoše kući mimo sve druge.
Digosmo svoj glas u muci, nađosmo se usred oluje i bitke sa sopstvenom Vladom. Javili smo to medijima, opet – ništa. Nikome se i nijednom ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Elvir Kazazović nije odazvao. Ni nama roditeljima, ni medijima. Umjesto sebe, na naš „protestni roditeljski sastanak“ poslao je svoju savjetnicu Nihadu Čolić da nam objašnjava.
Gledam tu savjetnicu pred nama, ni krivu ni dužnu, trebala je valjda biti izložena bijesu i ljutnji, tome se valjda ministar nadao, ali ne – mi smo dostojanstveni. Ne želimo „topovsko meso“ pred nama, nama treba rješenje i mi znamo koja mu je adresa. Valjda ovi iz Vlade misle kako imaju posla sa nekim neukim i jadnim ljudima, njihova je predstava o nama i našoj djeci jasna. Nikada, sve ove godine nisu stavili ni EDUS ni našu djecu kao stavku u budžetu. Sve ove godine su govorili da hoće, ali nisu. Ali su odvojili budžete za neke druge, mnogo nebitnije stvari.
Da razjasnim zašto se mi toliko borimo za EDUS. Radi se o naučno dokazanoj metodi ‘Cabas’, po kojoj se u toj organizaciji radi sa našom djecom u njihovoj najmlađoj dobi, da bi kasnije ta ista djeca mogla pohađati redovnu nastavu, odnosno priključiti se ‘inkluziji’. Svjesni činjenice da, nažalost, nije baš svako dijete u stanju pohađati redovnu školu, EDUS, u saradnji sa Zavodom Mjedenica u Sarajevu, sprovodi tu istu metodu i za đake školarce. Zbog niza peripetija u našem obrazovnom sistemu, stalnog rasta broja djece koja trebaju EDUS, nastao je haos jer je to nevladina organizacija koja se do sada finansirala iz svojih projekata, ali radi posao našeg sistema jer on nema ništa ni slično. Da stvar bude jasnija, u Kantonu Sarajevo postoji jedan specijalizirani vrtić – vrtić Sunce u Mjedenici, kapaciteta 19 mjesta (izjava Selmira Hadžića, direktora Mjedenice). Eto, toliko se naše Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih brinulo o kapacitetima. Neću ni da mislim na bivše metode rada, jer živi su dokaz djeca sa poteškoćama koja su godine provela radeći po metodi gdje ih se nije stiglo naučiti ni pelenu skinuti.
Nismo zatvorenici na odsluženju kazne
Godinama ‘nevladina organizacija’ vuče taj teret sama, godinama se roditelji „batrgaju“ kako sve iskalkulisati, godinama se naša Vlada ponaša komforno i ležerno računajući na činjenicu da će roditelj sve učiniti za svoje dijete i platiti crno ispod nokata samo da mu pomogne. Godinama je moglo tako, ali više ne može. Dostigli smo kritičnu tačku gdje je takav „sistem“ pukao.
Zašto da gledamo svaki dan kako neki ministar kupuje novi automobil ili neki zastupnik uzima naknadu za stan koji ne koristi, a sve pod izgovorom kako „ovaj“ problem nije njihov. Sva besmislenost podjele vlasti u BiH se sručila na naša leđa. Država nije nadležna za obrazovanje, pa državni ministar može kupiti automobil od 81.000 KM, nije nadležan ni entitet Federacija BiH, pa zastupnik može uzeti hiljade maraka naknade za stan koji ne koristi. Kanton nema sredstava da podrži djecu sa poteškoćama i brani se time kako je EDUS nevladina organizacija, a to što taj isti kanton ima samo 19 mjesta u vrtiću za djecu sa posebnim potrebama, to nema veze. Mi roditelji bi valjda trebali u 21. vijeku skloniti svoju djecu da ih niko ne vidi i ne čuje, sramota je imati „takvo“ dijete.
E, pa nećemo, nikad, nikome i ni za šta. Ovo što sada tražimo je minimum, a nije da nemamo pravo kao građani na još puno toga za svoju djecu što se u njihovom napretku koristi širom svjeta. Nismo mi Vladini zatvorenici, niti smo na izdržavanju kazne. Ne, mi ne tražimo i ne guramo „specijalno obrazovanje”, mi tražimo temelj za napredak svoje djece.
Našu namjeru možda najbolje opisuje rima pjesme koju smo sastavili mi – roditelji, a po kojom će se vrlo brzo roditi jedan sasvim novi pokret: Nisam socijala, ja sam samo dijete/ Reagujte prije nego bude veće štete/ Meni vrijeme curi, vama se ne žuri / Pitam da l’ me vidiš ili me se stidiš / Gdje je moja škola, pitam premijera / Nadam se na pitanju da mi ne zamjera.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera