Dok smo bili u našem Domu zdravlja jedan doktor mi je rekao da imamo dosta zaražene djece da im nije jasno šta se dešava i da su simptomi sve jači i kliničke slike sve teže i kod njih.
Mene je mama odvela prvi dan, prvog razreda u školu i nikada više. Ostalih 8 godina sam išla sama i vraćala se iz nje, zajedno sa svom djecom koja su radila isto.
Iznova imamo iste probleme još dublje, još grublje, sve ukorijenjenije u „sistemu“.
Godinu poslije niko ne spominje Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine i fotografije svezane djece.
Vlastima u BiH je u interesu da sakriju pod tepih što veći broj osoba sa poteškoćama i njihovih roditelja.
Nedavno je moj osmogodišnji sin bio na reviziji za invalidninu i tražili su mu uvjerenje da nije korisnik naknade po osnovu civilne žrtve rata.
Kako je moguće da neka klinika javno njihove dijagnoze djece i ostale njihove privatne stvari?
Neki oboljeli roditelji morali su prijevremeno napustiti bolnicu kako bi se mogli brinuti o svojoj malodobnoj djeci.
Zašto gledamo sopstvenu djecu ograđenu žicama, vezanu za radijatore i maltretiranu, pita se autorica bloga.
Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo dalo je preporuku da se djeci za Bajram daruju knjige i pomislih koliko se možda ta plemenita ideja razilazi sa stvarnošću generacija koje su danas djeca.