Refija, žena koje itekako ima

Refija je žena koja nikad ništa svoje nije imala. Ni u kakvim gruntovnim knjigama nema njenog imena. (EPA)

Gluhonijema Refija ljulja se na ljuljački pored rijeke. Smije se glasno majskoj kiši. Rekla bih: smije se sreći što je pljusak oslobodio ljuljačku, pa se konačno i ona može bezbrižno ljuljati. Nijedno dijete neće da se ljulja po kiši. Refija hoće.

Zato je sada ovako radosna. Maše mi dok prolazim putem. Šalje mi puse. Ne znam šta da mislim. Ljuta sam što nemam kišobran, a kiša pada.

Ljuta sam što mi na um ne pada da stjeram Refiju s ljuljačke i iskusim kakav je to osjećaj ljuljati se na majskom pljusku i smijati se glasno.

Ljuta sam što je rat i svakog trena može dreknuti granata. I gotovo. A ja još moram dva kilometra pješačiti do grada. Po kiši, bez kišobrana.

Refiji je lahko. Ona je gluhonijema. Ne strahuje od granata.

Refiji je lahko. Tek joj je 67 godina. Gadno je kad imaš 30 manje. Sve ti smeta.

Refijina pjesma

Ova moja ratna bilješka uporno će se šunjati za mnom i stići će me mnogo godina kasnije. Da me upozori i ogoli istinu. Unatoč Refijinom hendikepu, nije manjkav njen svijet nego moj.

Zato što su mu dodani tuđi strahovi i očekivanja i oko njega postavljene tuđe granice. Što je podijeljen na moje i njihovo. Jer sve što činim činim da uvećam svoje znanje, imanje, čast, moć… I da se dokažem – nekome. Da me svijet procijeni, ocijeni, precijeni, potcijeni. Da zbog toga budem sretna ili nesretna. I da imam želje veće od potreba.

Svijet mi je preko čula dodao tovar kolektivnog grijeha i patnje, a oduzeo izvornu radost i nevinost bića. I uzvratila sam istom mjerom.

Refija je žena koja nikad ništa svoje nije imala. Ni u kakvim gruntovnim knjigama nema njenog imena. Živi sa sestrom Hajrom u njenoj kući i neumorno radi od zore do mraka sve moguće poslove u kući i oko kuće. I nikad se ne žali na umor. Istog trenutka kad završi jedan posao prihvati se drugog. I nema tog autoriteta koji je može prisliliti na nerad, kao što joj niko ne može narediti da radi nešto što ona nije naumila.

Ona to sve s pjesmom. Nečujnom, ali vidljivom. Jer Refija istinski uživa u onome što radi. Ne očekuje ničiju procjenu, pohvalu, pokudu… Nagradu. Ona radost ne mjeri tuđom vagom. Pojma nema da bi je rintanje bez odgovarajuće nadnice, po ljudskim zakonima, trebalo činiti nezadovoljnom i nesretnom.

Dok, s druge strane, mene je isto to činilo nesretnom. I ne samo to. Pa sam se i dan i noć borila za svoja prava. Nisam više čeznula za odbjeglom životnom radošću nego za pravdom. Svijet je već odavno imao odgovor na pitanje šta je moja sreća.

Refija ne umije pisati i čitati. Sa sestrom se sporazumijeva znakovnim jezikom, koji joj gotovo uvijek služi za iskazivanje emocija. Kad me ugleda, što nije baš često, leti kao vilena da me zagrli. I zagrli me toliko jako da mi rebra gotovo popucaju. To je takva silina dragosti od koje sve drugo prestane postojati.

I ja pomislim: ovom čemernom svijetu nikad nisu bile potrebne riječi nego zagrljaj. Ovakav. Od kojeg se sav saspeš u dušu koja treperi od neizmjerne radosti.

Potom žustro mlatara rukama i “govori” mi, preko sestre, koliko me poželjela, i da sam lijepa, prelijepa. I opet koliko joj je drago što sam došla. I opet koliko sam lijepa.

Eto, pa Ti, Bože mili, reci kakva je žena bila iznutra, u srži bića svoga, prije nego što ju je svijet pretvorio u ljušturu i oduzeo joj osnovno obilježje stvorenog dunjaluka – svrhovitost! Kaži nam, Bože, na šta si mislio kad si iskružio Adamovo rebro.

Čista sreća

Refija ne umije vjerovati u Boga po slovu svetih knjiga. Niti po pameti ljudskoj. Ali vjeruje. O, vjernici, kad biste vi samo znali: ovaj život je samo igra i zabava! U toj je igri Refija, a ne u našoj iluziji da je život stalno takmičenje i borba da budeš ono što već jesi. 

Ona svaki ramazan posti. Ustane na sehur sa sestrom Hajrom i uslast pokusa svoju šerpicu graha. Ona voli grah i baš je briga za kojekakve đakonije na koje je Hajra navikla zarađujući penziju u Sarajevu i ljetujući po Dubrovniku i Parizu. Potom klanja sabah, čineći sve isto što i Hajra. Miče usnama i u sebi izgovara neku svoju molitvu.

Kažu: samo dobri Bog zna ko je pravi vjernik, a ja istinski vjerujem u Boga kome se Refija klanja. Jer Refija je jedina žena u životu mom koju nikad nisam vidjela nesretnu. A vidjela bih bar jednom da je to ikad bila.

Vidjela sam Refiju kako u kasnim sedamdesetim na ramenu nosi ogromno drvo, koje bi rijetki mlađahni muškarci nosili s tim njenim osmijehom vrijednim više od života protraćenog u okovima konzumerističke lakomislenosti, maskirane u tobožnju grčevitu borbu za rodnu ravnopravnost. Vidjela sam kao izgleda žena koja se ne bori da to postane. Nego, Neko je već rekao “budi žena” – i ona biva.

Žena nije nikakva misterija. Žena je čista radost. Ali vi se, nažalost, radosti bojite.

Jednom, ima tome i-hi-hi, napisala sam pjesmu naslova “Bog iz tvojih grudi iščupa ženu da se na grudima njezinim smiriš”. Koristeći se Objavom.

I misleći na Refiju. Na divnu Ženu koja mi je pomogla da otkrijem istinsku ženu u sebi. Ta žena još umije cvjetati i mirisati. I biti čista radost.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO