Pakao neželjene kupovine

Prodajni eksperti znaju veoma dobro kako ubijediti sagovornika da kupi nepotrebni set lonaca (Twitter / Screenshot)

„U razgovoru sam im pristojno rekla da ne namjeravam ništa kupiti, a žena sa druge strane slušalice na to kaže, ‘ali ne možete propustiti ponudu od 150 eura za set lonaca'… Nakon nekoliko minuta davljenja kažem da imam malo dijete i da ne mogu više razgovarati, na što ona kaže: ‘Super, da vidite tek što za djecu nudimo’. Na to sam poklopila slušalicu.“

Svako od nas je makar jednom u životu čuo ispovijest žrtve telemarketinga odnosno, preciznije, teleprodaje. Ili barem tako izgleda, kao da svi znamo nekoga ko zna nekoga ko je u najgore doba dana, kada hrani bebu, kada servira nedjeljni ručak ili kada gleda napetu fudbalsku utakmicu ili film, primio taj zlokobni poziv nenormalno ljubaznog i iritirajuće upornog teleoperatera neke prodajne agencije.

Znamo isto tako da onima sa „kraćim fitiljem“ treba svega par sekundi i nekoliko psovki da završe takav poziv. I čini nam se tako jednostavnim i samorazumljivim napraviti to isto: prvo uljudno odbiti nastavak razgovora, a onda, ako to ne upali, sočno se prisjetiti bliže i dalje rodbine nepoznatog sagovornika.

Istina je, međutim, da značajnom broju ljudi predstavlja problem okončati ovakve pozive i u startu prekinuti svaki dalji razgovor na temu fenomenalnih karakteristika nečega za što ste sigurni da vam neće nikad zatrebati u životu.

A u takvim slučajevima, pristojnost, lijep kućni odgoj i dobronamjerna spremnost da se sasluša cvrkutavi glas prodajnog agenta (češće agentice) popločava put prema paklu neželjene kupovine.  

Prodajni eksperti znaju veoma dobro kakve tehnike treba koristiti kako bi se persuazivno djelovalo i primoralo žrtvu da poklekne i zakorači u pravcu zamjene teško stečenih novčanica za nepotrebnu deku ili set lonaca. Ili ako ništa drugo, kako bi se isposlovala dozvola za prodajni sastanak na kojem će joj osim deke i lonaca biti uvaljen i čudotvorni antialergijski dušek dr. Hansa.

A pritom je još riječ o humanijoj verziji ove komercijalne sapunice.

Nagradna igra bez pobjednika

Gora verzija je ona u kojoj kupac, obično penzioner(ka) sa minimalnim primanjima i maksimalnom socijalnom isključenošću, postaje zadnja karika hranidbenog lanca prevare. Dobije poziv da je osvojila vrijednu nagradu u nagradnoj igri u kojoj nije učestvovala, da bi joj pretjerano ljubazni sagovornik pojasnio da je riječ o, recimo, ogrlici od dijamanata, uređaju za domaćinstvo i čeku na 15.000 maraka. Samo treba platiti troškove dopreme. Da bi za nekoliko dana pored troškova dostavljanja nagrade bilo potrebno platiti i porez. A nekoliko dana kasnije i bankarske troškove, jer su neki od sponzora odustali od poklanjanja robe pa će dati novac. Sve u svemu, na kraju naivna umirovljenica, umjesto nagrada koje nikad ne dođu, bude sretna ako uspije dobiti i deseti dio novca koji su joj izmuzli teleprevaranti. A počesto ovi nesretni ljudi, nesvjesno, postaju saučesnici u zločinu jer odbijaju da svoju pohlepu razotkriju prijavljivanjem prevare policiji.   

Jer treba biti pošten pa priznati da je druga strana medalje u ovoj priči upravo ta gramzivost i sklonost da se neupitno pristane na zadovoljenje poriva za gomilanjem i posjedovanjem materijalnog. Erich Fromm je pisao da pohlepa nema tačke zasićenja, „jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koje bi trebalo prevladati, ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem pohlepe“.

Nažalost, umjesto potrage za srećom u interpersonalnim odnosima i stvarima nematerijalne prirode, upravo fascinantni rezultati telemarketinga govore u prilog tezi da se ljudi 21. vijeka –  a posebno mi ratovima izmrcvareni i tranzicijom iskasapljeni siromašni Balkanci – skoro sa ushićenjem i sa određenom dozom mazohizma prepuštamo zovu potrošačkog društva i kupovini nepotrebnih gluposti.

Kao dijete znao sam ponekad dovući kući neku stvar upitne upotrebne, a i svake druge vrijednosti. Nije me moglo mašiti jednostavno pitanje moje nene, mamine majke: „A šta će ti te skule?“. Definicija skule bi bilo upravo ono što nam prodaju ili, žargonski rečeno, što nam tuše telefonski „davitelji“.

‘Ne zovi’

E, u Hrvatskoj su odlučili da će im ‘dohakati’ HAKOM. Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) je prije nekoliko dana saopćila da se potrošači koji ne žele da ih trgovci kontaktiraju u svrhu promidžbe ili prodaje, bez prethodno pribavljenog pristanka, tzv. privole, besplatno mogu upisati u javni registar za zaštitu potrošača “Ne zovi”. Omogućavanjem i pokretanjem ovog registra željeli su omogućiti zaštitu ranjivih skupina potrošača, odnosno svih onih koji svojim osobnim izborom jednostavno ne žele i nisu u mogućnosti trgovati ili sklapati bilo kakve trgovačke ugovore telefonom, ili jednostavno ne žele na taj način biti uznemiravani na svoj telefonski broj.

Ali nijedan HAKOM neće dohakati onima što se, izbezumljeni od šopingholičarskih navika, tobože žale na dosadne teleprodavce, a zapravo traže dozvolu i uzajamno razumijevanje sagovornika za kupovinu nekog supersoničnog blendera ili magične kreme doktora Hansa. Konzumerizam je odavno ušao u naše zapadnobalkanske domove i to što se, s vremena na vrijeme, pokušava uvući i na mala vrata, odnosno kroz telefonsku slušalicu, nije ništa neočekivano ni skandalozno.

Umjesto žalopoljke o krvopijama koje sišu posljednje kapi novca iz praznih penzionerskih novčanika, treba se zapitati zašto je razgovor sa teleoperaterom prodajne agencije za neke i jedini razgovor koji će voditi tog dana. Odnosno, kakvo smo društvo postali, kad kriterij pozicije na ljestvici ugleda „u raji“ još kod djece u osnovnoj školi nije ni dobro učenje ni postignuće u sportu, pa čak ni izražena socijalna inteligencija, nego najnoviji model najskuplje marke mobitela…

Ostaje, dakle, pitanje – da li deke kupujemo jer smo usamljeni, lonce jer smo očajni, a mobitele jer smo zbunjeni, uplašeni i nesigurni?      

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO