Blog

Nejednakost je najveći izazov 21. stoljeća

Vlasništvo najsiromašnijih 3,6 milijardi ljudi jednako je vlasništvu šestorice Amerikanaca, jednog Meksikanca i jednog Španca
Vlasništvo najsiromašnijih 3,6 milijardi ljudi jednako je vlasništvu šestorice Amerikanaca, jednog Meksikanca i jednog Španca

Iščitavajući brojke o socijalnoj nejednakosti naslućujemo kako živimo u patrimonijalnom svijetu u kojem privredama ne raspolažu samo najbogatiji, nego i nasljednici porodičnih bogatstava; svijetu u kojem rođenje i testament znači više od napora i talenta.

Upravo ova teza sažima Kapital francuskog ekonomiste i socijaliste Thomasa Pikettyja koja je raspirila odveć postojani paradoks po kojem bogati postaju još više bogati, a siromašni postaju još više siromašni.

Tako, Piketty tada kao mladi, a donedavno neafirmisani ekonomista, nije ni sanjao da će ga zbog dobro napisane knjige poslovni časopis Economist proglasiti novim Karlom Marksom (iako tvrdi da nikada nije pročitao Marksa), a urbani magazin New Yorker rock zvijezdom ekonomije (iako tvrdi da nikada nije želio publicitet). Hipoteza koju ovaj autor afirmira u svojoj knjizi pomogla mu je da kreira sopstvenu sliku ekonomske povijesti u kojoj dominira stav da stopa rasta bogatstva raste brže od stope rasta ekonomije.

U prilog ovoj tezi nedvojbeno dopinose brojke po kojima je vlasništvo najsiromašnijih 3,6 milijardi ljudi jednako vlasništvu šestorice Amerikanaca, jednog Meksikanca i jednog Španjolca. To su osnivač i vlasnik Microsofta Bill Gates, investicijski  magnat Warren Buffet, osnivač i direktor Amazona Jeff Bezos, osnivač i vlasnik Facebooka Mark Zuckerberg, osnivač i direktor Oraclea Larry Ellison, osnivač i vlasnik Bloomberga Michael Bloomberg, zatim osnivač i vlasnik Inditexa Amancio Ortega i telekomunikacijski gigant Carlos Slim. Iako za sebe vole reći da su predstavnici “kapitalizma s ljudskim licem”, njihovo bogatstvo se procjenjuje na nekoliko stotina milijardi dolara.

Polovinu bogatstva pokloniti u dobrotvorne svrhe

Uzmimo za primjer, Gatesa i Buffeta, čije procijenjeno bogatstvo iznosi više od 100 milijardi dolara. Sopstvenim su primjerom dali vjetar u leđa akciji “obavezivanja na davanje” u koju žele uključiti još četiri stotine milijardera koji žive u SAD-u, zatraživši da se javno i pismeno obavežu da će – za života ili poslije smrti – polovinu svog bogatstva ostaviti u dobrotvorne svrhe.

Ova odluka bi trebala, u najmanju ruku, umjesto oduševljenja izazvati zabrinutost, jer podaci pokazuju koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. Upravo se ova teza nametnula kao ključna tema ovogodišnjeg Svjetskog ekonomskog foruma u švicarskom zimskom skijaškom centru Davosu, koji je okupio više od 3.000 učesnika iz svijeta politike, ekonomije, struke i nauke.

Iako su prošle četiri godine od kako je Svjetski ekonomski forum debatom na temu “Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća” identificirao rastuću ekonomsku nejednakost kao glavnu prijetnju socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti. Uprkos njihovim pokušajima, jaz između bogatih i ostatka svijeta u petogodišnjem periodu se proširio, tako da prihodi i bogatstvo manjine rastu alarmantnom stopom.

U prilog ovoj tvrdnji može poslužiti nedavno objavljena knjiga The Haves and Have Nots u kojoj se govori o “nejednakosti među pojedincima unutar nacije”, “nejednakim nacijama – nejednakosti između zemalja svijeta” i “nejednakim svijetom – nejednakosti među građanima svijeta”, što za posljedicu ima rastući trend ovog fenomena. Da nejednakost poprima nemjerljive razmjere svjedoči postojanje velikih rodnih razlika u objašnjenju fenomena prihoda i bogatstva jer od ukupnog broja milijardera u svijetu 89 posto su muškarci.

Raste nejednakost u bogatstvu

Objavljivanje ovogodišnjeg izvještaja o nejednakosti poklopilo se sa održavanjem Svjetskog ekonomskog foruma čime su zabrinjavajući podaci u potpunosti zasjenili temu Odgovornog liderstva o kojoj su učesnici trebali razgovarati u planiranih više od 400 sesija. U Oxfamovom izvještaju navodi se da najbogatijih 1 posto u vlasništvu ima više bogatstva od ostatka planete nego što je to bio slučaj 2015. godine.

Samo za primjer, u Americi najbogatijih 1 posto kontrolira 42 posto bogatstva. Da bi smo bolje razumjeli ove brojke, osvrnimo se samo na podatak da je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda (BDP) bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u vlasništvu bogataša.

Studija koju su prezentovali Oxfam za osnovu svojih proračuna uzima Forbesovu godišnju listu milijardera i Globalwealth najnoviju bazu podataka. U izvještaju se, također, navodi da sedam od deset ljudi živi u zemljama u kojima se nejednakost pogoršala tokom protekla tri desetljeća. Međutim, u proteklih 25 godina, najbogatijih 1 posto je imalo više prihoda nego donjih 50 posto zajedno. Prisjetimo se 19. stoljeća u SAD-u, kad su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegija i Rockfellera kontrolirale cijelu ekonomiju i mogle davati toliko da i dalje ostanu bogate.

Na ceremoniji otvaranja glavnog panela ovogodišnjeg ekonomskog skupa problem socijalne nejednakosti posebno je afirmisao predsjednik Kine Xi Jinping,  koji je ukazao na činjenicu da “živimo u svijetu suprotnosti koje uprkos svim pozitivnim naprecima obilježavaju rastući regionalni sukobi, nekontrolisano kretanje migranata, rastuća stopa nezaposlenosti i nepravedna raspodjela prihoda”.

Socijalno neodržive migracije

Međutim, iako je održan uz nezapamćeno ogromne mjere bezbjednosti učesnika, brojni ciljevi i različita očekivanja svjetskih moćnika u kratkom vremenu podijeljeni su u dvije skupine. Jedni, koji su stali u odbranu rastuće nejednakosti, i, drugi, koji su se žestoko usprotvili tom trendu. To očito neslaganje i proturječnosti proširili su se na stručne krugove, što je kao posljedicu imalo žestoke sukobe vodećih svjetskih ekonomista u pogledu međusobnog postojanja dva podijeljena svijeta – globalno bogatih i globalno siromašnih, što je prouzrokovalo pojavu socijalno neodrživih migracija.

Upravo, mišljenja apologetičnih ekonomista su oprečna u pogledu onih koji, na jednoj strani upozoravaju da je nejdnakost štetna, jer će za posljedicu imati prevelik jaz između bogatih i siromašnih, i onih koji, na drugoj strani ističu da je nejednakost korisna, jer će za posljedicu imati buđenje preduzetništva i talenta. Međutim, za razliku od njih, postoje i oni koji pokušavaju, istina opskurno i primjetno bezlično, opravdati i jednu i drugu stranu, nalazeći argumente koji im idu u prilog, bježeći od kritičkog osvrta.

Bilo kako bilo, o nepravednoj raspodjeli bogatstva u Davosu su razgovarali ljudi koji su proizveli takav sistem i koji ga pritom vitalnim održavaju – više od 70 milijardera, veliki broj šefova vlada i predsjednika, dvadesetak guvernera najmoćnijih centralnih banaka i šefovi najvećih svjetskih korporacija, odnosno istih onih ljudi koji državama nameću rezanje socijalnih davanja i brutalne mjere štednje, kako bi stvorili korporacijama povoljne tržišne uvjete i kvalitetno reformisale kruto tržište kapitala. Jednostavnije, to su ljudi koji masovna otpuštanja radnika nazivaju racionalizacijom troškova.

U svakom slučaju, slagali se ili ne slagali sa ranije pomenutim Pikettyjevim tezama, jedan je zajednički nazivnik oko kojeg zasigurno nema dileme: “Problem je golem i za njega ne postoji jednostavno rješenje”. Iako je Piketty ovom rečenicom zaključio svoju studiju, potaknuo je i načeo je brojne dileme današnjice o tome da li će svijetom vladati vrhunski brokeri, top menadžeri, telekomunikacijski magnati, proizvođači nafte ili kineski bankari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO