Piše: Zvonimir Nikolić
Sedamdesetih godina je bilo jako popularno sakupljanje raznih sličica. Sjećam se albuma „Oto-Moto“ u kojem smo skupljali sličice svih tipova automobila, od prvog Forda do tada najbržeg automobila na svijetu zvanog „Plava ptica“. Popularne su bile i sličice „Mundijal 1974“. Sakupljali smo slike igrača svih reprezentacija koje su igrale na tom Svjetskom prvenstvu. U mojoj raji je posebno cijenjena bila sličica Argenskog fudbalera koji se zvao Ruben Hugo Ayala. Ne znam da li je njegovih sličica bilo najmanje ili je bio cijenjen zbog fudbalskih vještina ili zbog duge kose, solufa i brkova. Više je ličio na bubnjara nekog rock sastava nego na nogometaša.
U to doba su se sakupljale i sličice albuma koji je imao samo četiri stranice. Na prvoj je bio Pony Express, na drugoj bicikl Pony, ne sjećam se šta je bilo na trećoj, a na zadnjoj su se sakupljale sličice malog automobila. Na svakoj strani je bilo, čini mi se šest sličica, a niko koga poznajem nije uspio naći sličicu broj pet, na kojoj su bile pedale od Pony Expressa.
Svi smo imali sve ostale slike ali tu sa pedalama je bilo nemoguće potrefiti, jer dobitak te sličice je značio da ćeš uskoro voziti motor Pony Express. Ja sam sakupio sličice sa zadnje strane, uredno ih poslao i vrlo skoro je na naša vrata došao poštar sa kutijicom u kojoj je bila igračka. Neki model automobila BMW.
Tri limuzine i kritika parlamentarca
Kao i ostatak moje raje iz dvorišta i ulice, svi su dobili te igračke. Senad je dobio neki model Forda, a Slobo je dobio nekakvog Citroena. Sate i sate smo provodili praveći tunele u pijesku iza zgrade i vozajući te naše automobile. Poslije smo i u Senadovom haustoru na međuspratu organizovali i takmičenje čiji će auto najuže dobaciti iz jednog zamaha. Ja sam kod kuće vježbao zalet sa svojim BMW-om da se ne obrukam u haustoru. Čuj da imam BMW-a a da me neki Slobin Citroen pobijedi? Ili da me uzme Senadova trulja od Forda? Ma nema šanse…moj auto je morao biti najbolji.
Četrdesetak godina kasnije gledam na TV tri naša uvažena člana Predsjedništva BiH kako dolaze u posjetu Fondaciji Konrad Adenauer u Berlinu u tri različite limuzine, svako sa svojom zastavom države, zapravo sa istom zastavicom na sva tri automobila. I pročitam kritiku poslanika Bundestaga kako je povezao ove tri limuzine sa Ustavom BiH. I mene, koji sam hiljadu i kusur kilometara daleko od uvažene gospode bude stid.
Zar je zaista bilo neophodno da dođu u tri limuzine? Zar nisu mogli svi u jednom autu? A opet, kako bi se dogovorili gdje će ko sjesti? Mogao je na primjer Predsjedavajući Predsjedništva da sjedne naprijed, a ova dva člana pozadi. Tako bi im dao do znanja ga je on glavni i da su oni iza njega trenutno. A opet, ko je vidio da se gospoda vozi na prednjem sjedištu? Za njih su rezervisana ona sjedišta iza vozača. Mogli su na primjer i sva trojica sjesti nazad. Ali bi se malo gužvali. Ima ih mašala, pa ne znam kakva bi limuzina trebala da bude, da se ugodno voze na zadnjem sjedištu sva trojica?
Mogli su iznajmiti kakav udoban kombi. Nisam rijetko viđao neke uvažene goste grada Sarajeva ili drage nam Države kako profuraju ulicom u luksuznom kombiju, u pratnji naših limuzina sa upaljenim rotacijama. Uostalom i Papa Franjo se po Sarajevu vozao u relativno starom modelu Ford Focusa, dok su se naši hadžijali iza njega u najnovijim modelima automobila njemačke proizvodnje. I tada sam se pitao zar ih bar malo nije stid?
Očigledno nije. Nije ih ni stid onih ljudi koji nam daju kredite da preživimo narednih nekoliko mjeseci ( bar ovi što su na budžetu ili ovi koji rade u institucijama). Nije ih stid tražiti kredit i ujedno se voziti u vjerovatno boljim modelima automobila nego što ih voze oni koji trebaju taj kredit da daju i odobre. Nije ih stid.
Mi ih birali, a stidimo se
A zašto bi ih i bilo stid? Narod ih je birao. Imaju legitimitet širokih narodnih masa. Pa i onaj narod kojima je menza u kontejnerima ili javnim kuhinjama izabrao je ove koji nam vrlo često daju razlog da ih se stidimo.
Treba da se stidimo mi.
Mi smo ih i birali.
Oni se ne stide ni svojih lažnih obećanja, ne stide se ni puta Bosne i Hercegovine prema evropskom dnu, ne stide se gladnih i nezaposlenih. Ne stide se očaja u kojem živimo. Ne stide se ničega.
Zašto bi se onda stidili zbog te tri limuzine?
Možda, da su nekada kao djeca, sakupljali sličice, pravili tunele u pijesku ili trkali se na međuspratu…možda tada ne bi bili toliko željni luksuza? Možda su upravo sada ostvarili svoje dječačke snove. Da se voze u skopocjenom automobilu. Nikada u životu nisam kupio BMW. Najvjerovatnije ni neću nikada. Ali ja sam svoje dječačke snove ostvario u onom Senadovom haustoru pobjeđujući Senada i Slobodana.
Oni su svoje snove ostvarili izborima.
I pametno, niste levati da se gužvate u jednom autu?
Ma ovako brate hadžijski.
Neka vide Švabe da se ima.
Taman to bile i pare od njihovog kredita.
Izvor: Al Jazeera