Piše: Zvonimir Nikolić
Konačno je počelo i to dugo očekivano Evropsko prvenstvo u fudbalu. Prvi put će 24 reprezentacije tražiti najbolju među njima. Tek sad mi je žao što nismo uspjeli u baražu pobijediti onu nesretnu Republiku Irsku i biti među najboljima. Jer ruku na srce, gledajući neke od utakmica, tu nam je i bilo mjesto i siguran sam da smo bolji i kvalitetniji od nekih.
Ali, nadati se da ćemo se kvalifikovati opet za Svjetsko prvenstvo i da će se opet čuti himna BiH, pa makar i bez teksta.
Kao i uvijek kada je navijanje u pitanju, svako od nas ima nekog svog favorita. Svako od nas ima neku reprezentaciju koja mu je nekako bar malo draža od ostalih. Tako ja volim Engleze, najviše zbog klupskog fudbala i utakmica Premiershipa. A i zbog Liverpoola koji mi je najdraži klub na svijetu. Naravno, poslije mog Željezničara.
Historija i geografija
Volim nekako Italijane. Skoro uvijek prije početka nekog prvenstva čujemo od stručnjaka kako dolaze oslabljeni ili kako ova njihova reprezentacija nije na nivou onih prethodnih, a isto tako skoro uvijek se „proguraju“ dalje nego što je iko očekivao.
A i državna himna im je nekako najinteresantnija i najraspjevanija.
Opet, od zemalja bivše Jugoslavije ili regiona, kako je sada moderno reći, kvalifikovala se jedino reprezentacija Hrvatske. Nekako je i normalno da čovjek navija za susjede koji pričaju istim jezikom kao i mi, a i zbog toga što su neki naši Bosanci i Hercegovci značajna karika te reprezentacije.
U Švedskoj nikada u životiu nisam bio, ali vjerovatno ću u nekim utakmicama navijati i za njih jer, ipak, glavni igrač je „naš“ Zlatan. Nekako mi logično da navijam za one gdje ima naših. Pa, tu je i Njemačka, Španija, spomenuo bih i Portugal, iako njima nikako ne mogu još da halalim ona dva baraža.
I sve je dobro dok sam određuješ favorite, sam biraš one za koje ćeš navijati i sam se raduješ tim pobjedama. Ali ako javno, npr. na nekoj društvenoj mreži objaviš ime svog favorita ili ne daj Bože promijeniš profilnu sliku u zastavu onih za koje navijaš, onda si već malo u problemu.
Niko od nas nije prespavao posljednjih 50 godina i probudio se nakon dugogodišnjeg zimskog sna. Svi smo mi bili čak i direktni sudionici nekih događanja. Išli smo u školu, učili smo i istoriju i geografiju. Sve te godine smo uglavnom znali šta se dešava.
Ipak, vrlo brzo će ti se javiti neki „prijatelj“ da ti objasni kako nas je Francois Mitterrand početkom rata izradio kao najveće levate, kako je onaj Owen zajedno s Vanceom htio da rasturi na neki način BiH onim svojim čuvenim planom, pa kako su Hrvati srušili Stari most u Mostaru, a Turci nas držali pod okupacijom 500 godina.
Neki će spomenuti i Austro-Ugarsku, neki fašizam iz četrdesetih prošlog vijeka i Nijemce i Italijane, neki zamjerati Albancima na podršci Kosovu, a neki kritikovati Mađare i Slovake kako su primili malo izbjeglica.
Kada bismo tako posmatrali stvari, ostalo bi nam da navijamo za Švicarsku (jer tamo valjda imamo najmanje para po bankama), ali i tu je problem, ima previše Kosovara koji igraju za tu reprezentaciju. Vels ne valja jer je bio ispred nas u grupi, a Rusi su stavili veto na sjednici UN-a. Da ne spominjem Belgiju u kojoj je sjedište Evropske unije koja već 22 godine nakon rata ne primijeti kako mi „ubrzanim“ koracima idemo ka svijetloj budućnosti, prosperitetu. A ne možemo, vala, ni za one Poljake koji su, ne tako davno, divljali po Vogošći uoči utakmice sa FK Sarajevom.
Navijajmo za sport
Dakle, ostaje Island. Oni nam se, fakat, koliko se sjećam, nikada nisu zamjerili, jer i Željo je svojevremeno bez problema njihovog Akranesa izbacio iz kvalifikacija za Ligu prvaka. Sjeverna Irska nije loša, naprimjer. Ne mogu da se sjetim jesu li nam se oni nešto zamjerili? Ukrajina – onako, vala. Češka, ne mogu ni njih nešto, iako im ove škode nisu više loše kao nekada.
Dakle, ako bi čovjek gledao kroz istorijske podatke, bar 19-20 reprezentacija nisu tu čiste i sve su nam se na neki način i nekada zamjerile.
A kako bi lijepo bilo da se bar još ovih dvadesetak dana malo oslobodimo politike.
Da navijamo za sport.
Da navijamo za svu ljepotu fudbala.
Da navijamo za najboljeg.
Da navijamo rasterećeni od dnevne i međunarodne politike.
Dobar dio ovih fudbalera nije ni bio rođen u vrijeme krvavog rata u BiH. Njemačka i Francuska su davno zakopale ratne sjekire. A mi? Mi se još bavimo prošlošću i nalazimo razne razloge da ne navijamo za ove ili one.
Zato, pustite politiku bar do 10. jula i uživajte u najljepšoj sporednoj stvari na svijetu.
P. S. Gledajući sve utakmice ovih nekoliko dana, ne mogu da se otmem utisku da su već unaprijed apsolutni pobjednici ovog Evropskog prvenstva – razni frizeri i majstori tetovaža.
P. P. S. A jest’ vala i Luka Modrić zavalio golčinu, svaka mu čast!
Izvor: Al Jazeera