Imate li pika karticu?

Koja mi je korist od kartice, u ovom trenu kad sam napokon došla na red da na pokretnu traku povadim sve ove preskupe delicije (Reuters)

Imate li zimsku opremu? Imate li prvu pomoć? Imate li zdravstveno osiguranje? Da li ste podnijeli poresku prijavu? Da li ste probali našu novu paštetu? Jeste li pročitali novu Kulu stražara? Da li ste uplatili zekat? Kuda idete, znate li šta je vaš cilj? Imate li pametni telefon? Jeste li već koristili naš toaletni papir bez boje, mirisa i okusa? Da li biste legli na naš madrac? Zašto pretrčavate Put života kod autobusne stanice? Vidite da tu nema pješačkog prijelaza, imate li vi mozga? Hoćete da izginete k'o rasada pa da vam i za to vlast bude kriva? Kad ste zadnji put provjerili šećer u krvi? Da li ste za još jednu šamarčinu? Kako niste, koga ja sad da ošamarim?

Hudi čovjek stigne na ovaj svijet samo naizgled praznog uma. No, ako je suditi po svetim spisima, beba je već pri rođenju jedan čitav novi svijet; jedinstvena nova zemlja i nebesa, s vlastitim ljudstvom u povoju – koje će se namnožiti koliko je na nebu zvijezda ili u morima zrna pijeska. Svi će ti ljudići, prije ili kasnije, progovoriti iz nas nekim svojim jezikom, najčešće i nama samima nerazumljivim. Svako od nas je Babilonska kula, to nije puka metafora. U nama su svi ti narodi koji samo na početku našeg svijeta govorahu istim jezikom.

Normativno formatirano socijalno okruženje (naučili su nas da kažemo – civilizirano), čiji su kontrolni (čitaj manipulativni) mehanizmi kolektivnog uljuđivanja nauštrb jedinstvenog očovječenja kalendar, sat, granice, nacije, religije, politika, sila, zakoni, novac, čipovi – usisat će nas u bezličnu amorfnu masu svojih sljedbenika.

Ubojice iz zasjede

Takozvane društvene norme su alati pomoću kojih nas najbeskrupulozniji manipulatori, skriveni pod krinkom apstraktnog pojma ‘međunarodna zajednica’ – bilo koja zajednica, vrlo brzo upute u sve tajne normalnog života u svijetu materije, ikona, kodova i mreža. Postati normalan znači maksimalno ignorirati bestjelesna duhovna bića u sebi; sva njihova pitanja, upozorenja, sumnje, snove i žudnje; i prepustiti sebe na milost i nemilost sistemu, od globalnog pa naniže, sve do porodičnog. Sa svim onim suludim pitanjima kojima nas bombardiraju od kolijevke pa do groba.

Zašto ne bi išla na časove klavira kao sva normalna djeca? Otkud sad književnost, što ne bi upisala pravo? Kad ćeš se udati? Kad misliš rađati djecu? Da li podržavate pravo na abortus? Zašto ne? Koje ste nacionalnosti? Da li vjerujete u teorije zavjere? Jeste li feministkinja? Šta je po vama nezavisno novinarstvo? Kakvo je vaše mišljenje o LGBT populaciji? Smatrate li da dijaspora hrani Bosnu? Kakav je vaš stav po ovom pitanju? Imate li svoje mišljenje? Podržavate li akciju ‘Kupujmo i koristimo domaće’? Kako?

Imate li pika karticu?

U jednom zgužvanom pretprazničkom sumraku, u danu koji bi morao trajati barem trostruko duže kako bi se uradile sve zadaće koje ti je društvo nametnulo, ovo je definitivno pitanje u rangu perfidnosti ubojice iz zasjede. Čuj i počuj: imate li pika karticu? Nemam, ‘pika’ li se ova?!

Kao prvo, poštovana kasirko, dobra večer! Potom, a u skladu s mojim poimanjem uslužnih djelatnosti, očekujem da mi osoblje ovog supermarketa uredno razvrsta i spakira kupljenu robu u vaše velike reklamne vrećice, razumije se besplatne, jer ne reklamirate vi mene nego ja vas, pa ne vidim zašto bih vam plaćala kese.  

Nevidljiva stvarnost

A sad, da ja vas nešto pitam: Možete li mi u pet prostoproširenih rečenica objasniti šta gubim što nemam prokletu pika karticu ili, ako Vam je lakše, koja mi je korist od nje, sad, u ovom trenu kad sam napokon došla na red da na pokretnu traku povadim sve ove preskupe delicije kojima sam naumila za blagdane usrećiti porodicu i prijatelje? I sebe, zamislite. Sve dok mi niste ubojitim pika pitanjem dokinuli i to malo jedva nategnutog smisla praznovanja.

Tužno. Kasirka šuti i gluhonijemim jezikom vrišti: Bože mili, molim te da što brže prođe i ova žena, i svi ovi ljudi što čekaju u redu, i ovaj dan, i ovaj svijet! Ovakvi, koji pitanjima odgovaraju na pitanje koje beskonačno ponavlja u ime nevidljivih bogova konzumerističkog pakla, njena su noćna mora jednako kao i nebrojenih vojnika sistema koji, za razliku od nekadašnjih robova, ne vide piramide koje zidaju svojim faraonima.

Stvarnost ovog svijeta je postala nevidljiva. Naša nova stvarnost upisuje se u pika kartice. Tu se zbrajaju poeni lojalnosti našim novim bogovima. Ja sam tvoj jedini bog, urlaju sa svih strana na nas merkatori, konzumi, amerike, rusije, stranke, crkve, mediji, vojske, policije. I pitaju nas anđeli njihovi, svakog bogovetnog dana, na svakom koraku, milion besmislenih glupih pitanja. Provjeravaju jesmo li se priklonili njihovom carstvu.

Imaš li pika karticu? Nemam. Nema ni tebe. Nikad te nije ni bilo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO