Buka i sebičnost dva su bitna obilježja vremena u kojem živimo. A petarda je jedna od njihovih metafora. Njena buka sebične samoživosti bombastično odjekuje svojim porukama: “Kad ja pucam, neka nitko ne spava!” “Kad eksplodiram, neka svi drhte u strahu!”
Ispucavanje nagomilanih frustracija
U ono vrijeme kada se Hrvatska, skupa s ostalim zemljama s ovog područja, krenula osamostaljivati ušla je u još nedovršeni proces tzv. duhovne obnove; raskidanja veza s dotadašnjim socijalističkim ili, neki će to grublje reći – jugokomunističkim mentalitetom.
Slavljenje Božića, dotad rezervirano za tiho svetkovanje u svoja četiri zida ili polupraznoj crkvi, dobilo je tada građanski legitimitet. Crkve su ubrzo postale pretijesne, a slavlje se prelilo na ulice. Skupa s tim suptranzicijskim procesom stigle su i petarde. Doduše, bilo ih je i prije toga – donosila bi ih gastarbajterska rodbina – no petarde su tih devedesetih postale lako dostupna i masovno tražena roba kroz čije se “ispucavanje” ispražnjavala i dotadašnja frustracija “poluzabranjenog” slavlja.
Ti pirotehnički surogati ručnih bombi i granata tihu su Badnju i božićnu noć pretvarali u dotad nečuvenu zvučnu agresiju. Buka slavlja u čast rođenja Isusa ubrzo je postala nesnosna, naročito nakon završenih ratova, kada je mnogima na ovim prostorima još posttraumatično odzvanjao zlokobni fijuk granata koje su odnekud stizale, podmuklo i neočekivano, i za koje se nije znalo gdje će pasti i eksplodirati. U ta vremena svatko je punih šaka petardi, i mlad i star, odjednom mogao upriličiti vlastitu simulaciju rata ili barem bitke.
Poput mnogih obnoć oslobođenih i novopristiglih manifestacija adventskog konzumerizma, i petarde su trijumfirale u neumjerenosti “potrošnje” i grču razuzdane mangupske obijesti, sve u kontrapunktu slavlja nečega što bi samo po sebi trebalo biti tiho, svečano i dostojanstveno. Petarda je tako postala simbol doba kojim vlada nasilnički mentalitet, onaj koji običava sve oko sebe podređivati svojim raspoloženjima.
Kad se puca od radosti i sreće
Najprije šištanje, pa prasak. Pa još jednom. I još jednom. I još deset… stotinu puta. Pa u raznim kombinacijama: rafalno (vezane u svežanj), gurnute u cijev (poput granate) ili staklenu bocu, asasinski podmuklo s leđa ubačene u kapuljaču ili džep tuđeg kaputa, bačenu pod noge kao nagaznu minu… Njihova je detonacija postala jezivi prazvuk koji žrtvama u trenu ispije svu krv iz lica, dok bacačima adrenalinski otpusti u obraze crvenilo uzbuđenja.
Fenomen se iz godine u godinu širio, generacijski prenosio iz šake u šaku (usput raznijevši poneku), preživljavajući unatoč rastućoj svijesti i zakonskim ograničenjima koja su u međuvremenu donesena. Bezumno paljenje i pucanje petardi u svom njihovom rasponu jačine i veličine izopačeni je vrhunac karnevalskog slavlja kojim se poništavaju obje duhovne komponente kršćanskog zaziva: i mira i dobrog.
U Hrvatskoj je, doduše, njihova upotreba maknuta od samog Božića i zakonski je dozvoljena tek u tjednu od 27. prosinca do 2. siječnja, no ostaje nekako shvaćena kao adventsko oružje kojim se, je li, puca od radosti i sreće.
Iako će petarde tek od danas, 27. prosinca, biti dozvoljene, crna kronika već danima unatrag donosi uobičajeni set strašnih vijesti.
Pretprošlog je vikenda u jednom zagrebačkom kvartu zamalo stradao pas Medo, koji je, izluđen bukom petardi, naročito iritantnom i opasnom po kućne ljubimce, unezvijeren skočio s balkona sa četvrtog kata i, sav polomljen, jedva preživio očajnički pad. U srijedu je devetogodišnjak iz Splita zamalo ostao bez oka nakon što mu je petarda eksplodirala blizu lica. Dječak se igrao na školskom igralištu u blizini starijih dječaka koji su bacali petarde. Jedna mu je eksplodirala pored lica i ozlijedila ga, srećom, bez težih posljedica.
U Sućuraju na Hvaru jedan je njegov vršnjak imao manje sreće. Nakon što je upaljenu petardu ubacio u metalnu cijev ova je eksplodirala, udarivši ga u prsa. S teškim je ozljedama prebačen u splitsku bolnicu. Zasad najstrašnija vijest o ovosezonskim žrtvama petardi stigla je prije nekoliko dana iz Slovenije. Četrnaestogodišnjaku iz Ljubljane liječnici su morali amputirati obje šake nakon teških ozljeda izazvanih nekom petardom veće snage koju je zapalio u svojoj sobi. Osim šaka, nesretnom su tinejdžeru teško ozlijeđeni lice, oči i sluh. Rekonstrukcija ruku, rekoše liječnici, nije bila moguća.
Tjedan dana legalnog nedjela
U Sloveniji je, kao i u Hrvatskoj i drugdje u regiji, upotreba pirotehnike strogo zabranjena izuzev u dane novogodišnjih praznika. Nakon godina, pa i desetljeća bezumnog pucanja i stradavanja sve se glasnije postavljaju pitanja zašto je nešto što 51 tjedan u godini biva strogo zabranjeno onaj jedini preostali tjedan dozvoljeno iako iz godine u godinu neminovno povećava konto ranjenih, osakaćenih i oslijepljenih. U prekomjernoj srdžbi netko se zapitao zašto se onda po istoj logici jedan tjedan u godini ne legalizira upotreba heroina.
Hrvatski MUP već 23 godine u vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana od 15. prosinca do 8. siječnja provodi akciju “Mir i dobro” nastojeći smanjiti, kad se već ne može suzbiti, upotrebu pirotehničkih sredstava i broj ozljeda izazvanih njima. Policijske statistike kroz tih skoro četvrt stoljeća bilježe da se najveći broj ozljeda događa u obiteljskom okruženju, u domovima i kućnim dvorištima, tamo gdje se djeca, koja su najčešće žrtve, trebaju osjećati najsigurnijima.
Lani je, prema podacima MUP-a, u Hrvatskoj od pirotehničkih sredstava stradalo 60-ak osoba, od kojih više od polovice maloljetnika. Pretprošle godine brojka je otprilike bila ista, s tim da je 19 osoba zadobilo teške ozljede. Petarde i ostala pirotehnika nerijetko su, nažalost, sastavni dio blagdanskog darivanja djece. Stoga je najveća odgovornost na roditeljima.
Domovi i dvorišta, gradovi i sela te trgovi i ulice u vrijeme legaliziranog petardašenja postaju ratne zone, a njihova akustika odjekuje, koliko god se čini neumjesnom usporedbom, kao u ratnim zonama Sirije i Iraka.
Ne stradaju samo ljudi. Najbrojnije žrtve ove neopaganske tradicije kućni su ljubimci. Osjetio je to na svojim kostima nesretni pas Medo iz zagrebačkog naselja Rudeš, koji je, prestrašen i izbezumljen, skočio s četvrtog kata i jedva preživio s teškim ozljedama.
U Italiji, još jednoj zemlji gdje petarde nadjačavaju razum, kažu da svake godine od straha (točnije, od puknuća srca) izazvanog bukom petardi godišnje ugine oko 5.000 kućnih ljubimaca! Na koncu, zasad ne pomažu mnogo ni peticije građana ni inicijative udruga za zaštitu životinja. Pirotehničko iživljavanje tih tjedan dana u godini od protuzakonite rabote postaje – kako drugačije to protumačiti – dozvoljeno i nekažnjivo djelo. Pritom je nevjerojatno kako ovi prostori, kojima još odzvanja ubilačka buka rata, mazohistički mogu uživati u zvuku tako sličnom pravoj artiljeriji, a sve to u vremenu kada se svakom bližnjem i ponekom daljnjem želi – mir i dobro. S figom u jednoj i petardom u drugoj ruci.
Izvor: Al Jazeera