‘Večera sa Saddamom’ nije na meniju Iračana

Godine 2003. na bagdadskom trgu Firdos je stajala statua Saddama, ogromni simbol njegove svugdje prisutne moći (AP)

Piše: Imran Khan

U zamračenom pozorištu u Londonu, zavjesa se diže i narednih nekoliko sati, čovjek koji glumi Saddama Husseina, bivšeg iračkog diktatora, kočoperi se pozornicom.

Predstava se zove „Večera sa Saddamom“. U Bagdadu sam otvorio internetsku stranicu na kojoj je objavljen sažetak predstave.

Moje iračke kolege ga čitaju sa mnogo interesa. Jedan kaže: „Šta je ovo? Saddam je sada dobri momak?“

Nisam gledao predstavu i ne znam kako je Saddam ispao.

U Iraku, sa druge strane, počinjem se pitati kako ljudi vide bivšeg diktatora. Nasumično se raspitujem.

Khalid Ahmed ima 55 godina. Vozač je autobusa lokalne škole. Nije sramežljiv kada se govori o Saddamu. „Naravno da mi se više sviđe njegovo doba“, govori Ahmed. „Bilo je sigurnosti i stabilnosti. Pogledaj sada našu demokratiju. Sve skupo. Rat. Automobili-bombe. Nema električne energije. To je naša demokratija. Nekada sam mogao voziti od Erbila na sjeveru do Basre na jugu, bez da me ijednom neko zaustavi. Sada zaustavljaju svakih pet kilometara.“

Beskonačni teror

Ono što je Saddam radio jeste kontrola njegovog društva na taj način da najobičnije ljude ostavi na miru. Nadhim Hassoun je vlasnik male brijačnice u predgrađu Bagdada. „Saddam nam nije dao da imamo mobitele i tanjire za satelitske televizije. Sve je kontrolirao. No, dok se niste protivili njemu ili dok niste bili političar, imali ste dobar život. Sada živimo u svijetu beskonačnog terora.“

Dokazi Saddamove brutalnosti protiv onih koji su mu se protivili, njegov rat sa Iranom i invazija na Kuvajt su veoma dokumentirani.

Njegova vladavina se pamti po toj brutalnosti. Irački narod je otvorio oči i nema želju za povratkom diktature.

„Ne želim da se Saddamov režim vrati ni na sat“, kaže Jalal Hussein, vlasnik prodavnice muške odjeće u Bagdadu. „Bio je brutalan čovjek, no ujedinio je Irak i donio sigurnost i stabilnost. Sada je država na ivici raspada. Sunistan, Kurdistan, Šijaistan. Naši korumpirani političari kidaju državu na komade.“

Dobivam osjećaj da nekim ljudima u Iraku iz vremena diktature nedostaju one stvari koje ne nedostaju mnogim protivnicima Saddama koji su za svoje stavove platili krvlju i egzilom.

Čini se da, ukoliko ljudi nisu bili u Saddamovom svijetu, imali su tih život koji nije bio idealan, ali je ipak bio miran i siguran.

Sameera Shahib je 57-godišnja domaćica. „Priznajem da je bilo siromaštva i očaja u Saddamovo doba. Zbog stranih sankcija su djeca umirala po bolnicama. No, makar smo bili sigurni. Živjeli smo onako kako smo mogli i sa čime smo mogli. Sada imamo slobodu i demokratiju. No, šta to znači? Ne možemo hodati ulicom jer nas je strah bombi. Ne možemo osjetiti životnu radost. Naši životi su u crno obojeni.“

Trg kao simbol

Postoje mnogi Iračani za koje je Saddam noćna mora koju nikada više ne žele iskusiti. No, njegova zaostavština ovdje je komplicirana. Nije jednostavno kao da kažete „Diktator je loš, demokratija je dobra“ – ono što bi tvorci iračkog rata voljeli da vi vjerujere.

Stojim na trgu Firdos u srcu Bagdada. Godine 2003. tu je stajala statua Saddama, ogromni simbol njegove svugdje prisutne moći. Kada je ona pala 9. aprila, to je bio simbol i samog pada diktatora.

Danas je taj trg sav u ruševinama. Niko se ne brine za njega. Nije pretvoren u urbani raj gdje porodice mogu ići na izlet. Kao simbol onoga što se desilo Iraku, stanje samog trga je moćno i očito.

Nisam napravio reprezentativnu, naučnu anketu o stavu Iračana prema Saddamu. Samo sam popričao sa ljudima koje vidimo svaki dan i pitao ih za mišljenje.

Prema kritikama, londonska predstava „Večera sa Saddamom“ je ljude žestoko nasmijala. Kada sam pričao sa građanima Bagdada o Saddamu, niko se nije smijao.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO