Piše: Nedim Makarević
Više puta sam se u službi ambasadora vraćao Peshawaru, gradu smještenom na sjeverozapadu Pakistana, na samoj afganistanskoj granici. Ispred mojih očiju smjenjivale su se slike vojnika, vojske, oružja, ali i ljudi koji u sebi nose neku neobičnu dobrotu i prijatnost. Paštuni su veoma interesantan narod, s bogatom historijom i burnom prošlošću. Ponosni su, odlični domaćini i dobri prijatelji.
Po procjeni Ministarstva za izbjeglice Pakistana, i danas u Peshawaru i okolini ima oko dva miliona afganistanskih izbjeglica. Njihov smještaj je jadan, uslovi za život skoro pa nikakvi… Ipak, snalaze se, rade, trguju, bore se da im djeca dobiju što bolju edukaciju.
Kad god sam posjetio neki univerzitet, uvijek sam među najboljima našao nekog studenta Paštuna, nekog kome se posrećilo da dobije šansu da studira. To je, u biti, i njihova poenta – žele da im se da šansa. I ništa više.
Zbog toga sam se i zauzeo da njihovi studenti dobiju stručnu literaturu. Pitao sam se šta jedan paštunski otac sa sedmero-osmero djece i skromnom njivicom može pružiti svojoj porodici osim pukog preživljavanja. Malo šta… Ta djeca su vrlo lahak plijen svakom vidu radikalizacije, ali je osnovni problem onaj socijalni. Tužno je da pojedini svjetski mediji ovim napaćenim ljudima uporno prišivaju sindrom “genetskog radikalizma”.
Brzo prelistane slike
Obilazio sam njihova izbjeglička naselja, vidio UN-ove šatore. Milion puta su mi prolazile kroz glavu slike našeg rata, kako su se naši ljudi patili, kako smo se radovali svakom vidu pomoći, paketu, gestu ljudskosti…
Onda se desio 16. decembar 2014. godine, kada su počele pristizati prve slike masakra u Peshawaru, kojeg su deklarativno počinili pakistanski talibani kao osvetu za vojnu akciju pakistanske armije Zarb e Azb u Waziristanu.
No, priznajem, nisam bio pretjerano šokiran tim činom… Nakon više od godinu dana u Pakistanu naviknete se na te stvari… Međutim, kada sam shvatio da se radi o djeci, školarcima, nisam mogao doći sebi od šoka.
Pristizale su fotografije masakra iz minute u minutu. Nije to bila krv, niti komadi ljudskog mesa razbacani detonacijom, što me je držalo u šoku, već činjenica da su to bila djeca – od šest do 16 godina.
Odmah sam kontaktirao pakistanasko Ministarstvo vanjskih poslova i tražio dozvolu da posjetim mjesto tragedije. Svjetski mediji su izvještavali o tom događaju, stizale su osude tog čina, ali – ništa više.
Nedostajala mi je i još uvijek nedostaje informacija da su pakistanska djeca žrtve terora, da su muslimani žrtve terora… Na njihovom zadnjem ispraćaju bila je samo rodbina i oni su zaboravljeni od javnosti onda kada su na njih pali grumeni suhe pakistanske zemlje.
Ubrzo nakon masakra nad tom nevinom djecom Peshawara, čija slabašna, još nerazvijena tijela ni zemlja nije ohladila, slika terora, nasilja, gnusnog čina nad kojim se svaki normalan čovjek ježi i zgražava, seli se u Evropu, ni manje ni više nego u Grad ljubavi – Pariz.
Napad na redakciju lista Charlie Hebdo. Svi u čudu gledamo na taj događaj, pratimo medijska izvještavanja, nekoliko dana u svijetu ne postoji drugih vijesti, sve je drugo zaboravljeno, a oči uprte na Francusku.
I neka je tako – zlo valja osuditi, ali zašto djeca Peshawara za jedan dan, nakon par izvještaja, već bivaju zaboravljena, a tako je gnusno je njih 130, bukvalno iz školske klupe, bačeno u zemlju. Ko je taj ko određuje veličinu medijskog prostora za događaje? Jesu li vrijedniji životi sa Zapada od života sa Istoka?
Nakon tih silnih slika i usporedbi, pitanja, razočarenja, shvatio sam da pojedinac može uzeti stvar u svoje ruke, svaki pojedinac ima mogućnost djelom poslati svoj glas medijima, još jedanput podsjetiti na one brzo prelistane slike iz pešavarskih učionica.
Ključ do ljudskog srca
I zbog toga posjećujem preživjelu djecu Peshawara, govorim o žrtvama i protiv nasilja, terora nad muslimanima, radim sve da skrenem pažnju na ono u čemu je svjetska javnost zakazala.
Petnaestog januara sam opet posjetio Peshawar… Bio sam na spomen-obilježju, u školi i u bolnici, vidio preživjelu djecu, vidio njihov strah u očima, bol na licu, upoznao se s roditeljima koji su izgubili sinove, kćeri… a oni su mi bili beskrajno zahvalni.
U momentu dok pišem ove retke nijedan strani zvaničnik/diplomata nije obišao spomen-oblježje, niti školu u Peshawaru. Neki jesu bolnicu, uz veoma malo medijske podrške, i to na poziv/molbu pakistanske vojske, koja im je organizirala helikopter (pošto je put Islamabad – Peshawar, po procjeni mnogih ambasada, preopasan da se koristi autom).
Odlučio sam o tome govoriti. I govorio sam – u raznim televizijskim emisijama, pisao izjave… Nije bilo dovoljno – trebalo je krenuti na drugi način. Tako mi je sinula ideja da koristim muziku, koja ima ključ do ljudskog srca. Izabrao sam pjesmu legendarnih The Beatlesa We can work it out, čiji tekst Paul McCartney napisao davne 1965. godine – tačno izražava ono što želim poručiti.
Zato sam snimio pjesmu i spot s pakistanskim umjetnicima, koji koriste svoje tradicionalne instrumente rabab i tablu – videospot prikazuje tragične momente iz Peshawara i šalje poruku javnosti da je svaki ljudski život jednako vrijedan (https://www.youtube.com/watch?v=InN6_R91sr8).
Reakcije pakistanske javnosti na videospot su bile odlične, a sad kreće njegova promocija u Islamabadu.
Nadam se da će ovaj projekat, koji je nazvan “Be Fear Be Just” (Budi fer, budi pravedan), ponukati, ako ništa, barem da diplomate u Islamabadu, a kojih tamo ima 78, odaju počast nastradalim u pešavarskom masakru.
Izvor: Al Jazeera