Piše: Naida Kurdija
Ovih dana, kada brojimo dvadeset godina od Daytona, od kraja rata, od početka mira, brojke 92-95 opet zaokupljaju misli. Amnezija mi nikada nije bila jača strana. Na sreću ili žalost, dalo bi se diskutovati.
Život se podijeli na prije i poslije rata. Nesvjesno u priči, u svemu, svoj život dijeliš jasno na dvije polovice. Ne želiš to, ali to se desi. Urežu se neki datumi, urežu se neke slike. I žive, valjda koliko i mi živimo.
I nije to uvijek loše. Dobro je. Jer da nemam tih slika kao smjernica ko zna u kakve bih pravce išla. Ko zna kakvim bih životom živjela. Ljude opsjednute životnim trivijalnostima ne razumijem jer rat je moj um oblikovao da vrednujem samo bitno.
Brojke 92-95 u mene su uklesale mnoštvo osobina, uvjerenja i interesovanja. Oni su bili temelj današnje mene. Vjerujem da se to desilo svima koji su ga prošli.
Čudne su oči djeteta, sve vidi ljepšim nego li jeste. Tako sam i ja rat sigurno vidjela ljepšim nego što je on bio. Voljela bih danas imati te oči djeteta kojima ću vidjeti ovaj mir ljepšim nego što jeste. Ali, mašta ima rok trajanja i brzo se preraste. Ja sam, čini se, svoju prerasla.
Dvadeset, četrdeset godina nakon Daytona, to je samo broj. Čini se daleko, a tek je žmiraj oka udaljeno.
Potpisi za mir
Pred sami rat 1991. godine sam sa najboljim drugom skupljala potpise za mir, imali smo skoro milion potpisa. Zaustavljali smo ljude na ulici, baza nam je bila plato ispred Katedrale, obilazili smo bašte i kao devetogodišnjaci pojašnjavali svoje motive. Čuli smo mi negdje na TV-u kako su to uradila dva dječaka u Italiji i pomislili, mi ćemo to u Sarajevu. Bože koliko samo ispisanih teka. Mislili smo da ćemo svakim potpisom promijeniti svijet i nikada ali baš nikada, mi nećemo doživjeti ono što su doživjela djeca koju smo vidjeli u jednom ratnom dokumentarcu. Koliko ljudi nas je zagrlilo, koliko osmijeha, koliko radosti zbog svakog potpisa.
Upoznali smo ljudi iz cijele bivše Juge i plus turista iz svih krajeva svijeta. Bili smo toliko ponosni na te ljude i na sebe. Mislila sam da nikada neću saznati šta je rat ili vidjeti krv veću od one kad padnem s rola il’ s bicikla. Kad sam u februaru 1992 godine s nanom i bratom išla na Trebević žičarom i kada sam na osmicama prvi put uživo vidjela čovjeka sa dugom bradom, kao dijete nisam osjetila ništa veće od dileme da li taj čiko češlja bradu. Kada smo gledali barikade ispred RTV Doma, mislila sam – „ Jupi nema škole a lijep je dan, idemo crtati po cesti kredom.“ Kako sam malo znala …
[Oslobođenje]
Kada kao dijete pjevaš patriotske pjesme kao solista ispred hora na koncertu u Pozorištu mladih, naučiš šta je ponos i prkos djetata i da se on može mjeriti sa prkosom vojnika u rovu sa puškom. Oboje onako kako možemo, stojimo uspravno i prkosimo neprijatelju.
Kada od vrlo oskudne liste namirnica s mamom praviš svakojake karafeke ne bi li ukućanima svaki dan bio drugačiji, naučiš da motivacija za kreativnost ne leži u materijalu već u rukama koje djelaju.
Kada par godina kao raseljeno lice nosiš odjeću koju ti drugi daju jer je sve tvoje uništeno, naučiš da je sasvim ok što više nisi prvi u ulici koji ima nešto novo, bilo odjeća, biciklo, obuća, walkmen ili bilo šta i da te ništa od onog što nosiš ne identifikuje i ne određuje.
Kada u redukcijama struje, posuđenom VHS kasetom pogledaš film „ Tjelohranitelj“ , zaljubiš se u tjelohranitelja i maštaš da si Whitney Houston, i pride odnekud dobiješ poster i kopiju kasete soundtracka filma, kasnije dobiješ prvo cvijeće i parfem za 8.mart, naučiš da prelaz od djevojčice u djevojku ne remete ratne okolnosti.
Kada smo se 1998. godine mogli vratiti kući, nisam prepoznala ni ulicu ni sopstvenu kuću. Sve je izgledalo kao neka scena iz horor filma. Nije bilo više ni kuće, ni voćnjaka, ni dvorišta ni moje sobe ni ičega što je u mojim mislima ostalo u sjećanju. Tako sam naučila da se kuća može popraviti i oživiti, ali ljudi ne.
Heroj Clinton
Kada u garaži sa milion kutija svega i svačega, na jednu kutiju uvijek posežeš sa vraćanjem ruke unazad, naučiš sam da u tebi postoje dijelovi koji bole ali i kojim se ponosiš. Kada ratna pisma, spomenare, teke iz osnovne škole, i druge nekom bezvrijedne papiriće čuvaš kao neku veliku vrijednost naučiš da postoje sjećanja koja ne želiš izgubiti i da nesvjesno i svjesno činiš sve da ih zadržiš. Iskreno, muzej mogu napraviti od svega što sam sačuvala.
Kada se sjećaš u čemu si bio, gdje si bio i kako si se osjećao na vijest o potpisivanju Daytonskog sporazuma, kada ti čika Clinton bude neki heroj i kada mu dvadeset godina kasnije stojiš toliko blizu da ti mahne i kaže – Hi, shvatiš da je ono dijete u tebi još živo i da ga ne vidiš kao političara, već ga vezuješ za taj emotivni trenutak.
Na kraju, naučila sam da je snaga djeteta velika, srce ogromno, hrabrost zavidna, širina uma nepregledna i zato nikada ne potcjenjujem intuiciju i mišljenje djeteta o odraslim ljudima.
Danas više nisam dijete i mir me mnogome naučio. Naučila sam da zločinci mira mogu biti strašniji od zločinaca rata. Jer zločinci rata ubijaju naša tijela i smanjuju naš broj. Zločinci mira nas održavaju živima i ubijaju sve ono u nama vrijednije od naših tijela i naših života.
Mir me naučio da postoje pohlepa, obijes, lutanje, bezbožnost, čisto zlo. Rat iz nas izvlači našu bit. Šta ko ima unutra izađe i da ne osjetiš. Borac, kukavica, hrabar, strašljivac … To isto radi i mir, a i da ne primijetiš.
Iako smo oštećena generacija, u usporedbi sa generacijama koje evo odrastaju u miru, više smo sačuvali smisao čovjeka u sebi. Riječi – suživot, mir, pomoć , hrabrost, prkos, razum, čist obraz, karakter, snaga uma, empatija, altruizam, čovjek su riječi koje djetetu koje odraste u ratu imaju značenje koje oni koji ne znaju šta je rat nikada neće znati.
Dijete odraslo u ratu nikada neće nauditi drugome, nikada neće ukrasti, oštetiti, unesrećiti na bilo koji način drugoga. Dijete odraslo u ratu u svemu i svakom vidi lijepo i širi ljubav. Zahvalno je na svakom novom danu, na suncu, kiši, snijegu, na zdravlju.
Čovjeku u miru koji je bio dijete u ratu nisu jasne mnoge stvari i neće ih dozvoliti. Čovjek u miru koji je bio dijete u ratu zna samo za hrabrost – jer rat ga je učinio neustrašivim i hrabrim. Ne poginje glavu nad zločincima, ne vrijeđa žrtve, ne umanjuje vrijednost izgubljenih života, ne živi životom vođenim interesom novca, ne boluje od metastaze amnezije i zdravog je duha i tijela. Vjeruje u Boga i samo se njega boji.
Naučila sam da se čovjek ne mjeri po statusu, imenu, novcu i drugim glupostima. Čovjek se mjeri samo po onome što radi i po tragovima koje ostavlja iza sebe.
I sve što sam tada prošla i naučila danas ima svoj smisao.
Svako zlo za neko dobro.
Izvor: Al Jazeera