Piše: Ahmed Hrustanović
U Srebrenici je, kao u većini bosanskohercegovačkih gradova, puhao jak vjetar. Rekli bi naši stari priroda se pripremila za bijeli prekrivač. Žviždao je, povijao grane drveća i ogolio ih, a iz mog šporeta na drva, vraćao bi dim.
Probudio sam se prije ponoći i nekoliko minuta gledao na ulice i sjene s kojima se vjetar igrao. Pomalo je bilo jezivo i strašno. Puste ulice, nemirni vjetar i sjene, a ponoć se bliži. Priroda se prirpemila, a i čovjek već odavno se priprema.
Tu noć mi naumpadoše stanovnici Luke i Kroševog Dola, koje u vrletima iznad kanjona Drine, žive petesetak kilometara od Srebrenice. Sreo sam ih danas prije podne. Nekoliko njih. Stari bijeli volksvagenov transporter kombi pun namirnica. Brašno, šećer, ulje, sol, kafa, vreće svježeg kupusa za kiseljene i druge namirnice.
Najveći živi heroji
Tako se oni prije svake zime pripremaju, jer ima i tri godine kako je na predjelu Vukoljinog Stana i Karćevog Laza pao snijeg čitavih šest metara visine. Taj snijeg je bio samo potvrda onog čega su se oni i preci njihovi bojali. Više od sedamnaset dana su sa velikim mašinama krčili i razgrtali put te godine, ali i tada teško su samo puteljak probili.
To su ljudi gorštaci, čelične volje i neizmjerne ljubavi prema rodnom kraju. Osjećam se, kao smrekova bobica, pored njih, mali, koju oni godinama tresu sa smreke, skupljaju i prodaju. Evo i ove godine oni po provjerenom receptu zazumljuju se. Divim se tim ljudima, njihovoj hrabrosti, odlučnosti i rodoljublju. Za mene su oni najveći živi heroji, oni i oni poput njih. Živjeti u selu bez prodavnice, bez ambulante i bez mnogih olakšica koji čovjek u dvadeset i prvom vijeku ima je danas nezamislivo za mnoge, a za njih je to moguće i sretni su i sreću nigdje ni na kojem drugom mjestu ne traže.
Sjetih se i jednog drugog svog prijetelja. Stariji čovjek. Unuke ima već velike na ženidbu, a prijatelj mi je i drag mi. Neki dan dođe i jade mi svoje iznosi. Pomislih da nije bolestan, da ga šta ne mori, da mu život tako daleko od grada nije dodijao, kad onog, gle čuda, nije to. Veli mi: “Brate moj moram“- kaže– „za koji dan nazad zbog penzije opet u Ameriku. Ostat ću nekoliko mjeseci, a ne ide mi se nikako. Valja mi ovaj moj rahatluk ostaviti.“ Koliko mi je bilo žao što ga to je snašlo, isto tako mi b'ješe drago jer čovjek ima pravi razlog da bude tužan. Napušta svoj rodni kraj, svoju grudu, mjesto po kojem su njegovi pradjedovi hodili i za koje su more znoja prolili.
Neki ljudi napuštaju Srebrenicu, odlaze u svoje tople evropske i federacijske domove, ali se na rano proljeće vraćaju. Ne žele da uživaju u svom domu zimi, ovdje, i kraj raspucketale vatre da ispijaju srebreničko bogastvo u šolji čaja kakvog nigdje nema na svijetu.
Mir i tišina
Zima u Srebrenicu donese još veći mir i tišinu. Onaj prepoznatljivi proljetni cvrkut ptičica nestaje. Mačke i psi nađu svoja utvrđena skolniša i po utvrđenim stazama hode. Ne bude više ni one ptice „kukavice“ što po cijelo ljeto kuka kao i mnogi ljudi što navrate na dan ili dva u Srebrenicu.
Tišina, priroda i bijeli prekrivač će mjesecima ostati na brdima našim kako bi stanovnici Srebrenice imali više vremena da podebljau svoje živce i ojačaju svoje strpljenje da spremniji dočekaju brojne godišnjice, obilježavanje i prisjećanja na burnu i genocidnu prošlost.
Zima će jedino, a šta li drugo i treba, probuditi i radragati dječiji osmjeh i raveseliti njihova srca, jer zima je radost svakog djeta. Izbrazdati će dječurlija strme srebreničke pute i sokake. Naljutiti stare komšije i nane, jer od ovolikih livada i drlija, djeca baš našla ispod njihovih kuća da se sankaju i kihote.
Izvor: Al Jazeera