Naši preci su živjeli teškim životom, puno težim nego mi što danas živimo. Žrtvovali su se, očajavali nisu, ostali ljudi prije svaga, i dostojanstveno dočekali smrt.
Koliko puta srebrenička žrtva treba da umre da se konačno simiri.
Zbog nestanka struje, vjernici su abdest morali uzimati pod svijećom ili svjetlom mobilnog telefona.
Srebrenica je u izolaciji bila od 1992. do 1995., u izolaciji je i dvadeset zadnjih godina.
Iako smo proživjeli pakao, majka nas nije učila da mrzimo, nego da ljude dijelimo na dobre i loše.
Uzor su nam ova i sva druga djeca koja pomažu svojim roditeljima u poslovima.
Tragom priče o pronalasku ostataka Čaršijske džamije – ljubav gradi, a mržnja razgrađuje i u tome je osnovna razlika između ljudi.
Da su djeca naših komšija Srba diskriminisana kao naša, ja bih prvi došao na proteste.
Boravak na Bjelašnici za djecu Srebrenice organizovali su dobri ljudi koji su se u svom dobročinstvu vodili idejom da ‘lijeva ruka ne treba da zna šta daje desna’.
Hadžira je drugo ime za insana, drugo ime za najplemenitije Božije stvorenje, drugo ime za dobrotu i ljubav, drugo ime za majku.