Piše: Marin Veršić
„Vidi, prošli tjedan ih je bilo nekoliko, ovaj tjedan osmero. Milkin prilog baš djeluje potresno. To nije svakodnevno da ljudi ginu na željezničkim prugama. Nitko od nas zapravo ne zna koliko je njih dolje, ali možda govorimo o stotinama, o tisućama…. Mislim da bi to mogla biti dobra priča“, rekao sam Fahri koji je me pogledao, uzdahnuo na trenutak kao da se treba sjetiti tko je bio svjetski prvak u nogometu 1974. i zatim odvratio: „Može. Vidi da kreneš u ponedjeljak.“
S Fahrom nikad nema puno priče – ako mu se prijedlog svidi, ne trebaš ni rečenicu dovršiti. Krenuo sam u utorak.
I tako idem rentanim Scenicom slijedeći navigaciju s mobitela. Stvarčica koja me je kasnije spasila da se nasmrt ne smrznem, ali na početku me dobrano zeznula. Nakon manje od sat vožnje od Sarajeva, kaljuža. Kasnije uz smiješno prepričavanje na pauzama na uredskoj terasi, saznat ću da je to za Austrougarske bio željeznički put.
Nakon pet kilometara makadama, ispred mene mračni tunel s lokvom veličine pola rukometnog igrališta. Ništa, idemo nazad. Na križanju pitaš seljaka kuda za Višegrad, objasni ti za sekundu. Samo treba pitati, Marine. Na granični prijelaz sa Srbijom sam došao predvečer. Po pregledu putovnice, policajka iz kućice me ljubazno zamoli za vozačku dozvolu.
„Naravno, pa iluzorno bi bilo ići ikamo bez nje“, odvratim smiješkom. Kad za sekundu, njezin izraz lica se promijeni. Gleda računalo pred sobom, zatvori klizni prozor i okrene broj telefona. Dođe njezin kolega i fino me zamoli da parkiram sa strane, jer imam zabranu na vozačkoj dozvoli. Mislim si: „Bravo Marine. Nisi ni vidio Srbiju, kamoli Makedoniju, a priča ti je završena.“
Sjednem u gostionu, čekam policiju da dođe po mene.
„OK, ovako ćemo. Imaš još deset dana zabrane. Ideš u Srbiju, pa Makedoniju, da bi završio u Hrvatskoj jel’? Pa kad se vratiš, zabrana više neće važiti u Bosni i Hercegovini. Idemo do stanice, tamo uplatiš kaznu i to je to…“
Zbunjeno pitam: „Ali ne razumijem, kako, ako je kod vas moja vozačka… ne smijem voziti.“
Murjak odvrati: „Ajme, jesi novinar, ali kapiraš tu negdje kao mi…. Platiš, bolan, kaznu i nema te u Bosni dok traje kazna, jel’ jasno?“
Dolazak u Skoplje
Ahaaa….krenem dalje. Bilo je sedam sati, nisam ni iz zemlje izašao. Poslije mi je pao i snijeg, na jednom križanju sam izbjegao sudar za sekundu, Srbija je trajala dugo…da bi u četiri ujutro stigao u Skoplje.
Imao sam već omanju avanturu, samo ne snimljenu….
„Putnici“ ili „Balkanska ruta“ ne bi nastala da Al Jazeera nema najbolji snimateljsko-novinarski trio u Makedoniji. Dva genijalca s kamerom Robert i Jorde, i neustrašivu novinarku – Milku.
Znali su da treba ići u Lojane.
U suštini, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Ali sam već drugi dan snimanja shvatio da se imigranti, ljude koje smo kasnije počeli nazivati izbjeglicama, ne trebaju tražiti. Jer oni dolaze tebi, toliko ih je već bilo. Nisi ih mogao promašiti. I to već u prosincu 2014!
Neću zaboraviti nikad prvog momka kojeg sam upoznao –pružio mi je ruku. Dlan mu je bio smrznut, toliko hladan… Shvatio sam da je iz Afganistana. Pitam ih gdje spavaju, a oni odvrate ”u džungli”… Nije mi bilo jasno da netko može uopće pokušati prenoćiti u šumi!
I svi oni idu okolo u manjoj skupini, paru, ali sam već prvog dana vidio da ima i ”vukova samotnjaka”. Dečko ide sam, cesticom koja je zarasla u grmlju, pita mene, Zagrepčanca u Makedoniji, je li ravno ovom cestom za Srbiju?!
Ide bratu u Njemačku, jer su mu u Mazar e Sharifu talibani ubili roditelje…
I shvatiš kako u životu ništa ne nedostaje, jer imaš sve što taj jadničak nema…
Bolne ispovijesti
Bio sam baš u šoku. Nekako shrvan svime što je momak ispričao i ostavio za sobom, u mješavini s onime što će ga čekati na njegovom putu do Njemačke. Snimatelj Robert je shvatio. Rekao mi je „Dobro je Marine, dat ću ti trenutak, mi smo to sve već, nažalost, vidjeli.“
Zaželiš im sretan put. I onda nakon cijelog dana terena, legneš navečer sit, u topao krevet hotela sa četiri zvjezdice u Skoplju, imaš toalet, i toplu vodu za tuširanje. I postane ti neugodno.
Bude ti krivo što imaš to sve, a znaš da netko spava usred decembra u šumi, jer nema gdje. Ujutro se probudi, nastavi put i ne gleda unatrag, jer su mu domovinu razorili, a on bi htio otići negdje, stvarati…Imati obitelj, djecu, pružiti im sve što on nije mogao imati.
Pitaju me često, jesam li u kontaktu s nekima od tih momaka. Objasnim da su to sve zapravo jako kratki trenuci, ništa se ne stigne, pokušaš saznati kamo će, otkuda su, zašto odlaze, sve na nekom „broken Englishu“… Daš im zauzvrat par čarapa, rukavice, nešto praktično za ponijeti. I osjećaš se kao zapadnjačko đubre.
Kada sam sreo Kaliara, počelo mi je biti po prvi puta u životu jasno zašto u jednoj molitvi postoji rečenica „kruh naš svagdašnji daj nam danas“.
Isti dan, igrom slučaja, jer sam skrenuo autom krivo (ovaj put nisam pitao telefon kuda treba ići), došli smo upravo na put kojim idu iz Lojana u Srbiju. Bili su kao vojska.
Ostavljaju jednog za sobom na osmatračnici. Trčeći uzbrdo, vidim tog koji promatra. S fantomkom na glavi, onako frajerski prekriženih ruku. A što ako ima neko oružje?
I ja si mislim, ”Marine, baš si mogao možda u autu ostaviti oba mobitela, dvije kamere, putovnicu i novčanik, s ama baš svim dnevnicama….”
I ne znam što je u meni govorilo, ”nema frke, neće taj tebi ništa, a ovo je priča koju moraš, ali moraš snimiti”… i naravno, sve je bilo u redu.
Propusne granice
Zbog Kaliara, prešao sam granicu iz Makedonije i Srbije. Nisam previše planirao, malo gledao na karti otkuda idem i gdje bih trebao doći, izgubiti se valjda neću ako ne zakaže GPS na mobitelu. Ono što jedan čovjek može, može napraviti i drugi. Samo ako me ulovi policija, dokumentarca neće biti. Više me možda brinulo, što ako ekipu u skopskom dopisništvu ostavim s tom mrljom…
Pitao sam Milku: „Milka, hoće li možda ako me uhvate, tebe to ikako kompromitirati? Znaš, ja odlazim u Sarajevo, a vi ostajete tu raditi s tom policijom s kojom morate surađivati nekako…“
Rekla je: „Ma znaš što Marine, baš me briga. Učinimo ono što ti misliš da će biti dobro.“
I nije moglo biti bolje.
Bio je rizik. Ali bilo je to ono ključno što je nedostajalo da se ljudi uvjere u ono što je ovih dana jasno: granice su odavno propusne, prelaze ih neki s više, neki s manje sreće.
Tada ih je bilo već alarmantno puno. A sad tjednima gledam televizijske snimke i prepoznajem granični prijelaz Makedonije i Grčke.
Početkom rujna, Milka uživo – stoji i priča pola sata dok policija pokušava spriječiti ljude da uđu u zemlju. Situacija je napeta, svi su zbunjeni ljudskom nevoljom – jedni trče prema zemlji koja ih neće, drugi ih trebaju sprečavati u tome za crkavicu od plaće, i Milka u sredini, pokušava u svemu ostati normalna i izvijestiti objektivno.
Autori filmova, vidjeli su barem četiri ili pet puta ”finalku” toga što bi trebalo otići na ekran. I uvijek iznova, mene fascinira s kojom nevjerojatnom lakoćom, Erfoan, momak od svojih 18 godina izgovara tako teške riječi:
„Nikada se neću vratiti u svoju domovinu. Nikada!“
Nedozvoljeni prelazak
Tu izjavu ne bih imao da u zimu 2014. sa mnom nije bio Jorde. Stoji on s kamerom, gledamo obojica natpis: „Attention! Border zone.“
„Jorde, mislim da ćemo tamo snimiti ono što nitko nema“, velim ja.
Kaže Jorde: “'Ajde, ali na brzinu, tko zna kad će doći policija“.
Tri tjedna kasnije, gledam karte na Googleu i shvatim da je cijeli prvi dio dokumentarca snimljen u Grčkoj! Prešli smo granicu, a da to ni znali nismo. Zovem Jordea u Skoplje, on kroz smijeh govori: „Mogao si mi srediti da narednih deset godina ne mogu u Grčku na odmor!“
Srećom pa nisam. I ovog je ljeta Jorde bio u Grčkoj.
Od svih ovih crtica, nastao je film inspiriran ljudima koji žele biti sretni i za to su spremni učiniti iz naše perspektive, velike ludosti.
Imaš mjesto na svijetu otkuda te nitko ne tjera. Topao krevet, nisi gladan. Oca i majku. Dom. I što bi povrh toga? Ja, bih recimo, rado živio negdje uz more. Iz Makedonije s „Putnicima“, počeo sam osjećati zahvalnost. Na malim stvarima.
Ima jedan meksički glumac Gael Garcia Bernal koji je rekao jednostavnu istinu: „Loš film nikada ništa nije promijenio, dobri filmovi mijenjaju nešto“. To nešto u vlastitim životima, svi možemo promijeniti. Možemo biti zahvalni na onome što imamo, i shodno tome, sami postaviti pred sebe ciljeve, i vidjeti što možemo postići. Ako se usudimo izaći iz vlastitog komfora.
Film ”Putnici – The Balkan Route”, u produkciji Al Jazeere Balkans, nominiran je za nagradu satelitskog operatera Eutelsat za 2015. godinu u kategoriji za najbolji program.
Izvor: Al Jazeera