Piše: Božo Sušec
Danima uoči i za vrijeme Sočija na Hrvatskom radiju slušamo promo-spot s glasom Ivice Kostelića, koji otprilike izgovara ovu poruku:
“Olimpijske igre su nešto najveće, olimpijska medalja je najviše što čovjek u sportu može postići… Zapravo, to je najveće priznanje u čovječanstvu…”
Ivica to kazuje s toliko iskrenog uvjerenja da nema sumnje kako je to istina u koju on duboko vjeruje, istina koju živi. Od najranijeg djetinjstva je izabran da valja teški kamen uz brdo uspjeha u mučnom vječitom četverokutu ozljeda-operacija-oporavaka-medalja.
Ravnomjernost brojke jedanaest nekako je sudbinski odredila da točno jedanaest olimpijskih i svjetskih medalja preplati s točno jedanaest podvrgavanja kirurškom skalpelu.
Beskonačni sati u vježbama
Koliko je samo bolnica i rehabilitacijskih centara upoznao, koliko je beskonačnih sati proveo u vježbama u beskonačno dugim povracima. Znao je cijenu pobjedničke ekstaze i plaćao ju je bez krzmanja, slamajući sve sumnje i osporavanja kojima je bio izložen.
Neki će reći da je bio najkompletniji skijaš posljednjeg desetljeća, a i o tome se može razgovarati, ali nesumnjivo je bio prvi gerilac skijaških padina, koji se borio i pobjeđivao sve nadolazeće supermene iz austrijskih i švicarskih laboratorija.
Bio je i ostao čisti proizvod provjereno uspješnog „obiteljskog domaćinstva“, u prvoj fazi simbolički oslonjenog na „špek i luk“ tretman, smišljenog i provedenog “by Ante Kostelić Gips laboratory”.
Njegova sportska sudbina i njegov nadljudsko uporni lov na jedinu dragocjenost koja mu nedostaje, na olimpijsko zlato, bitno je označena četverostrukom zlatnom rukavicom izazova, koji je postavila mlađa sestrica Janica.
I dok su brojni sivi ljudi oko sporta sumnjičavo vrtili glavama “dobronamjerno” analizirajući ovosezonsku prosječnost i osrednje rezultate i dok su pokazivali stanovito zadovoljstvo i potajnu želju da ga vide pregaženog, slomljenog i uništenog, Ivica je neumornu nastavljao borbu s Hirscherima, potrganim koljenima, Pinturaultima, bolnim leđima, Ligetiyima, problemima sa štitnjačom, Svindalima i svojim godinama.
Cijela Ivičina izranjavana ovogodišnja sezona bila je posvećena nastupu na Olimpijskim igrama. Svi rezultatski pokazatelji ukazivali su na to da želja i plan o zlatu spadaju u sferu skijaške fantastike i da samo neka čudna magija može dovesti Kostelića na najviše postolje. Šanse su mu bile podjednake onima Gorana Ivaniševića da s pozivnicom osvoji Wimbledon 2001. godine.
Najveći optimisti pronašli su dva razloga za vjeru u čudo.
“JANICA će 2002. godine biti vladarica svjetskoga skijanja i olimpijskih igara”, pisalo je u famoznim dnevnicima Gipsa Kostelića.
Ante i Janica žrtvovali su cijelu sezonu Svjetskog kupa u kojem je Janica branila naslov pobjednice. Na kraju, Janica nije bila ni među prvih deset u poretku najboljih skijašica, a jedinu pobjedu u Svjetskom kupu ostvarila je u posljednjoj utrci, slalomu u Altenmarktu. Ipak, sve se isplatilo, jer je Salt Lake City napustila s četiri medalje.
Navodno, u ovosezonskom Gips Kostelić dnevniku piše ime pobjednika u Sočiju.
Drugi je razlog numerološke prirode. Superkombinacija u Sočiju održava se na Dan zaljubljenih 14. veljače.
Tog istog datuma Janica je osvojila prvo olimpijsko zlato 2002. godine. Na Valentinovo 2006. u Torinu Ivica je osvojio svoju prvu olimpijsku medalju i to baš u superkombinaciji. Zaokruženje uspješnosti čarobnog datuma 14.2. ostvario je Jakov Fak, osvojivši u Whistler Olympic Parku u Vancouveru 2012. broncu u biatlonskoj sprint-utrci na deset kilometara.
Superkombinacija u Sočiju je 14.2.2014. godine.
Njegov nastup u Sočiju, bez obzira na „SAMO SREBRO“, trijumf je ljudske volje i upornosti, njegova asketstva i trpljeništva, nadilaženja praga boli teško pojmljivog običnim smrtnicima. I zaludne su žalopojke i naklapanja o smislu silnih odricanja i žrtava na putu do vrhunskog sportskog uspjeha.
Kod Kostelića odricanja nisu neodlasci u barove i diskače, izleti u svijet „trave“ i druge općeprihvaćene suvremene slasti života. Za njega nisu žrtve dugi boravci na glečerima, rakunska osunčanost lica zbog skijaških naočala, rani odlasci na spavanje, ljetnje pripreme i Gipsov dril.
To je njegov način življenja, to je njegov stil i osobni izbor, život potvrđen i u ono malo slobodnih perioda koje je avanturistički provodio na malim gumenim čamcima.
Možda i njegov izbor najomiljenije pjesme, koju često izvodi uz gitaru, Johny B. Good, prilično govori o svjetonazoru Ivice Kostelića.
Mitologija uspjeha svakodnevno traži svoje heroje i žrtve i sasvim je izvjesno da je Ivica svjestan rizika koji preuzima ignorirajući sve signale koje tijelo i organizam šalju. Međutim, to je njegov legitiman izbor, možda odluka donesena više srcem nego razumom.
Kao što nitko nije imao pravo osporiti Janičin izbor da s 25 godina prestaje skijati zbog problema s ozljedama, a vjerojatno i zato što je željela isprobati i neki drugačiji život.
Izbori velikana
Veliki nogometni majstor Zvone Boban prekinuo je ugovor s klubom nakon samo četiri utakmice, čim je osjetio da više ne može biti velik. Njegov izbor.
Evropski atletski europrvak Lućano Sušanj odustao je od pristojne zarade već sa 27 godina, nakon 6. mjesta na Olimpijskim igrama, ne želeći se miriti s izuzetno visokom prosječnošću rezultata. Tako je on odlučio.
Razni ljudi, razne ćudi, raznoliki izbori.
Ivica Kostelić je nešto drugo i različito, u svakom slučaju dragocjeno. Njegova je karijera toplo ljudska i u pobjedama i u porazima, a Ivica će biti „good“ ma čim se u budućnosti bavio.
Samo da mu Bog da zdravlja.
Izvor: Al Jazeera