Piše: Zoran Čutura
U posljednjem kolu regionalne lige mali Dario Šarić odigrao je jednu od najboljih utakmica sezone, s 29 poena skakako najkonkretniju utakmicu sezone i uz to je tekmu i praktički odlučio (pobjeda Cibone kod Szolnokija 64-63), pa si nekako mislim da je vrijeme napraviti neku blic rekapitulaciju karijere koja je već bogata, a tek je na početku. To što je 19-godišnji mladac već barem pet godina stalna tema domaćih medija, koji se još koliko-toliko bave košarkom, a isto potvrđuje i ovaj tekst, smatram prvenstveno njegovim hendikepom – teško je jednom tinejdžeru naći svoje pravo mjesto u svijetu, ako (i kad) se od njega jako puno očekuje.
Zdrav u glavi
Kvragu, napisano ili nenapisano, od Šarića javnost očekuje da vremenom vrati hrvatsku košarku tamo gdje je nekad bila, na postolja. I to uz stalne usporedbe s velikanima poput Dražena Petrovića ili Tonija Kukoča, karakteristično za sredinu koja u budućnost ide natraške, stalno gledajući u prošlost koja je nepovratno iza nas. Srećom, koliko osobno mogu procijeniti iz onih nekoliko usputnih susreta i kurtozanih razgovora s njim, ostao je zdrav u glavi, što je u ovom trenutku njegovog civilizacijskog i igračkog razvoja silno važno.
Vratimo se brzinski u povijest…
Dario je genetski predodređen da se bavi košarkom, jer su mu i otac Predrag i majka Veselka bili košarkaši. Jednom sam se prilikom, razgovarajući s njegovom mamom, iskreno smijao kad mi je objašnjavala da je ‘na košarku otišao samo zato što je bio toliko živ da nije znala kako bi drugačije mogao ispucati energiju, a ona dobiti malo mira’. U svakom slučaju, nametnuo se talentom u šibenskoj košarkaškoj školi ‘Dražen Petrović’, već s 15 godina prešao je dva metra, počeo je osvajati prve medalje, otklonio ponudu tadašnje Tau Ceramice, prešao u Zagreb, koji je okupio najbolje juniorske igrače Hrvatske (Šarić, Hezonja, Mavra), pa nezadovoljan statusom, kao i spomenuti kolege, pobjegao iz Zagreba glavom bez obzira.
U međuvremenu se naosvajao medalja i MVP titula s mlađim nacionalnim kategorijama. Tad je već cijela Hrvatska govorila o njemu, makar ga je malo tko vidio igrati… Između ostalog i zato što je prilikom napuštanja Zagreba u javnost procurio njegov suludi ugovor s klubom, prema kojem je morao platiti milijun eura odštete, a potpisali su ga njegovi roditelji, jer je tada još bio maloljetan.
To što je 19-godišnji mladac već barem pet godina stalna tema domaćih medija, koji se još koliko-toliko bave košarkom, a isto potvrđuje i ovaj tekst, smatram prvenstveno njegovim hendikepom – teško je jednom tinejdžeru naći svoje pravo mjesto u svijetu, ako (i kad) se od njega jako puno očekuje.
Zatim su uslijedile pravne bitke, bizarna tužba protiv vlastitih roditelja (formalna, naravno, samo da bi se oslobodio okova tog ugovora), treniranje sa Splitom, potpis za Bilbao kao sljedeća smicalica menadžerske agencije koja ga prati, arbitraža Fibe koja je odredila upola manju odštetu od one koja je potpisana, plaćanje iste od strane zaštitarske kuće ‘Klemm’ i napokon stabilizacija dolaskom u Cibonu. Još dok sam ovo pisao – naježio sam se od nelagode što se sve tom klincu već izdogađalo… Zato sam i napomenuo da je bitno što je sačuvao mentalno zdravlje.
Debi za reprezentaciju
Na ljeto 2012, s 18 godina, debitirao je za seniorsku reprezentaciju. Prošlog je ljeta na Eurobasketu već bio punopravan u rotaciji. Izbornik Repeša neke je pouke izvukao i iz vlastitih pogrešaka – recimo one kad u Poljsku 2009. nije vodio Antu Tomića, preferirajući veterane. A da godinu mlađi Hezonja nije bio ozlijeđen uoči Eurobasketa, siguran sam da bi i njega doveo u Sloveniju. Čisto usput rečeno… Prošle je sezone dobio prvu pravu seniorsku priliku u Ciboni, a ove je godine dramatično povećao učinak. Oba ovosezonska trenera Cibone, Neven Spahija i Slaven Rimac, silno hvale i njegove radne kapacitete i njegov talenat koji se transformira u kvalitetu. Trenutno je drugi u poretku za MVP-a regionalne lige, zahvaljujući all-round učinku od 15,5 poena, 8 skokova i 2,6 asista. Baš mi je neki dan Rimac u usputnom razgovoru rekao da bi ‘s obzirom na situaciju u klubu bilo nefer od nas da ga pokušavamo zadržati. Mislim da je za Daria došlo vrijeme krenuti dalje’.
Drugim riječima, Dario je već s 19 godina prerastao klub koji ima organizacijskih i financijskih problema, makar u ABA ligi stoji sasvim pristojno s 10-6. A Slaven se ne razbacuje velikim riječima za one koji ga ne poznaju.
Ako će Šarić, dakle, nekud ‘dalje’, što to može biti? ‘Sve su opcije otvorene’, kaže Robert Jablan iz agencije XL, koja zastupa Šarića. ‘Uoči Nove godine imali smo s njim sastanak i Dario se složio s time da ne treba pod svaku cijenu oći u NBA.’
Dario je genetski predodređen da se bavi košarkom, jer su mu i otac Predrag i majka Veselka bili košarkaši. Jednom sam se prilikom, razgovarajući s njegovom mamom, iskreno smijao kad mi je objašnjavala da je ‘na košarku otišao samo zato što je bio toliko živ da nije znala kako bi drugačije mogao ispucati energiju, a ona dobiti malo mira’.
Ništa mu ne bi falilo ni u kakvom velikom europskom klubu, recimo Efesu, recimo Barci, recimo CSKA… Ali, svaki od tih hipotetičkih ugovora sigurno će imati ugrađenu klauzulu o mogućnosti odlaska u NBA. Jablan sigurno ima pravo kad procjenjuje da ne treba ići u NBA sjediti na klupi. Šarić treba težiti tome da onaj NBA klub koji ga draftira doista i računa na njega kao na igrača koji im treba.
Potencijalni problem je u tome što all-round igra kakva je za Šarića karakteristična – od strane NBA klubova ne mora nužno i biti prepoznata. To društvo, ipak, voli igrače svrstavati u ladice, više voli specijaliste za određene pozicije. Ili poslove.
Puno oprezniji
Da bi sve strane bile zadovoljne, da bi svima bilo zajamčeno zadovoljstvo poslom i dugoročnom stabilnošću – i igrač i agencija i budući klub i svi koji čekaju u redu da dobiju apanažu od toga – Šarić bi trebao biti biran kao ‘lottery pick’, tj. trebao bi biti biran do 14. pozicije prve runde, a trebali bi ga birati klubovi koji nisu ušli u doigravanje. Ako govorimo o idućem draftu, igrači koji budu birani između 14. i 1. mjesta u svojoj prvoj NBA sezoni imat će plaće između 1,6 i 4,6 milijuna dolara. Ako i dalje govorimo o idućem draftu, dodatni problem je u tome što je apriori proglašen najjačim draftom u posljednje vrijeme, možda i od 03', kad su birani LeBronJames, Carmelo Anthony, Chris Bosh, Dwayne Wade i društvo.
Još jedan problem je u tome što Amerikanci više nisu ‘zaljubljeni’ u europske igrače kao nekada, kad su bili draftirani u ogromnim količinama, gotovo bez kriterija. Sad su puno oprezniji.
Među imenima Andrewa Wigginsa, Jabari Parkera, Joela Embiida, Marcusa Smarta, Juliusa Randlea, sve momaka sa meričkih sveučilišta s jakim košarkaškim programom, onih koji će sigurno biti birani odmah, samo je jedan neamerikanac, Australac Dante Exum. Ostali internacionalci su u svim projekcijama ispod desetog mjesta, pa tako i Šarić.
Na idućem draftu
Iako te projekcije ne moraju biti i nisu mjerilo, Dario Šarić u svima čak nije niti pretpostavljeni najbolji Europljanin… Evo, kad sam već krenuo tim putem spomenut ću momke iz regije koji bi mogli/ trebali biti birani na idućem draftu: Hezonja, Nurkić, Milutinov, Mičić i tu priča manje-više završava.
Oko Šarića svi se slažu u jednom: ako ga klub koji ga uzme ima strpljenja sačekati – mogao bi biti čovjek koji mijenja sudbinu cijele organizacije. Nabolje.
Još jedan problem je u tome što Amerikanci više nisu ‘zaljubljeni’ u europske igrače kao nekada, kad su bili draftirani u ogromnim količinama, gotovo bez kriterija. Sad su puno oprezniji.
Poanta priče? Ni sam nisam siguran… Valjda koliko je komplicirano postati pravi španer ako se košarkaški talenat rodi u ovim našim krajevima – to je nešto kao trčanje maratona s preprekama s povezom na očima, dok te oni oko staze savjetuju kako da izbjegneš prepreke.
I, kako bismo se potpuno razumjeli, termin ‘španer’ ne brkam sa zarađivanjem ozbiljnih količina novaca, to su u mom svijetu dvije različite kategorije.
Izvor: Al Jazeera