Piše: Fuad Kovačević
U sedam dana sedam utakmica, 77 preokreta, 777 stresova. Prvo šok s Latvijom, pa razočarenje protiv Srbije; onda povratak u srazu s Crnom Gorom; nekoliko sati kasnije nevjerica iz Zenice i “šamar” od Slovaka; ushićujući triler s Makedonijom; veličanstvena, a ipak bolna pobjeda protiv Litvanije; nevjerovatan revanš Slovacima u Žilini… E sad, jeste da sam izmiješao košarku i nogomet, Jesenice, Zenicu i Žilinu, ali sve se to svodi na isto – poraz i pobjedu, tugu i radost. Ionako sve “ide u rok službe”.
Podeblja knjiga bi se mogla ispisati o ovih sedam dana, manjkalo bi riječi da se opišu emocije, nema tog srca i uma koji bi ostali netaknuti da mu se samo ispriča šta se to dešavalo, a kamoli sve to doživjeti i preživjeti. I ostati normalan. Dobro, da ne pretjeram, nisam sve vidio “uživo” – meč u petak u Zenici, ali samo zbog “fizike”, morao sam pratiti na televiziji, ali je i to bilo u navijačkom okruženju, s hiljadama Bosanaca i Hercegovaca, koji su tijelom bili u Jesenicama (i ko zna gdje sve ne), a srcem i dušom na Bilinom polju.
Daleko su ‘Stožice’
Kažu kolege novinari da bi se bosanskohercegovački košarkaši “prošetali” u prvom krugu Eurobasketa da su imali podršku kakvu su imali nogometaši u Žilini i da bismo se sad, umjesto u Sarajevo, Tuzlu, Mostar… “vraćali” u Deželu, u ljubljanske “Stožice”.
Drugi, pak, vele kako bi nogometaši već “čekirali” Svjetsko prvenstvo u Brazilu da su odigrali u Zenici kao što su (ne baš vrhunski, ali dovoljno za pobjedu) preokrenuli protiv Slovaka u Žilini. Možda, ali sve ima svoj red i razlog, neke se stvari jednostavno ne mogu preskočiti.
Košarkaši su svoju priču završili ranije nego što smo prije početka Eurobasketa očekivali i nadali se, a nakon drama i trilera u “Podmežakla Areni” uvjereni smo da su znanjem i srcem ne samo zaslužili drugi krug, nego da su im dometi mnogo veći, uprkos svim poteškoćama koje ih prate i maćehinskog odnosa države (pojedinaca i institucija, dakako) čije ime na dresovima, ali i u srcu, nose.
Nedovoljna pobjeda nad Litvanijom u posljednjem kolu ostat će zadugo neprežaljena, ali i, ako ima pravde i morala, povod da oni čiji je to posao konačno prepoznaju i učine nešto da bh. košarka dobije tretman i podršku koju zaslužuje.
Samo jedna ‘sitnica’
Nogometašima je ostala završnica i posljednja dva koraka na putu za Brazil, naizgled lagana i formalna, ali iz “zeničkog ugla”, pa i strepnje iz Žiline, itekako upozoravajuća.
Oni što sve znaju davno su poručili da i ne zaslužujemo plasman na Svjetsko prvenstvo ako ne možemo pobijediti Lihtenštajn i Litvaniju (ah, ta Litvanija). Vjerovatno su upravu, ali su previdjeli samo jednu “sitnicu”: više nema totalnih autsajdera i upisanih pobjeda i bodova, a da se ne zasluže na terenu.
Slovensko-slovačka epizoda je za nama. Kako je krenulo, slutilo je na najgore, ali završilo je dobro i obećavajuće.
Za košarkaše prave utjehe nema, iako su postali junaci i moralni pobjednici Eurobasketa. Najveća nagrada će im biti ako dječaci krenu njihovim stopama i iskoriste priliku da pokažu kako jesenički tornado u zadnje tri utakmice nije bio bljesak već za dvije godine na Evropskom prvenstvu u Ukrajini. A nogometaši? Neka apsolviraju dvije preostale utakmice i tek onda, kao svi mi, razmišljaju o Brazilu. Koji je tako blizu…
Izvor: Al Jazeera