Piše: Ivica Puljić
Amerikanci, kao i ostatak svijeta, žale za Nelsonom Mandelom, neupitnom moralnom odrednicom modernog doba. Predsjednik Obama je zapovijedio spuštanje zastava na pola koplja, o pokojnom Mandeli govore bivši političari, umjetnici, filozofi, povijesničari…
Poruku o Nelsonu Mandeli je poslao i najkonzervativniji američki senator Ted Cruz: “Nelson Mandela će živjeti u povijesti kao inspiracija za branitelje slobode diljem svijeta.” To je poruka predvodnika desničarske struje u američkom Kongresu.
Cruzova poruka me vraća u američku (nedavnu) političku povijest i na zaključak da je zapanjujuće koliko se malo Amerikanaca prisjeća da su ovdašnji desničari podržavali aparthejd skoro do samog kraja.
Vratimo se u osamdesete godine 20. stoljeća, kada je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan stavio Mandelin politički pokret, Afrički nacionalni kongres (ANC), na popis terorističkih skupina. Na tom istom popisu danas je Al-Kaida. Ronald Reagan je svojedobno stavio veto na dvostranačku rezoluciju u Kongresu da nametnu strožije sankcije rasističkom režimu u Južnoj Africi.
Godine 1985. tadašnji kongresmen Dick Cheney glasovao je protiv rezolucije koja je pozivala na puštanje Nelsona Mandele iz zatvora. Kada je Mandela 2003. godine kritizirao američki rat u Iraku Dick Cheney je u razgovoru za Nation Review rekao: “Njegov zlobni antiamerikanizam i potpora Saddamu Husseinu ne bi trebali biti iznenađenje, jer to je dio njegove dugogodišnje posvećenosti komunizmu i veličanju terorista.”
Afrički nacionalni Kongres je ostao na američkom popisu terorističkih organizacija skoro do kraja 2008. godine.
Hladnoratovska retorika
Tadašnji Mandelini američki kritičari mu jednostavno nisu vjerovali. Nazvali su ga “teroristom” zato što je vodio oružani otpor protiv aparthejda, odnosno protiv politike rasne diskriminacije. Nazivali su ga “komunistom” zato što je Sovjetski Savez najviše pomagao i snabdijevao oružjem ANC i zato što je Mandelinom pokretu blizak saveznik bila Južnoafrička komunistička partija.
U to je vrijeme, kako su to njegovi kritičari shvaćali, Mandela smatran protivnikom američke moći, a ne njezinim saveznikom. Upravo je to čega se Mandelini štovatelji u Sjedinjenim Državama ovom trenutku moraju sjećati, zato što danas u Washingtonu političari i učeni ljudi Hladni rat opisuju kao borbu između slobode – iza koje su stajale Sjedinjene Države i tiranije – iza koje je stajao Sovjetski savez.
U mnogim sredinama – Njemačkoj, Istočnoj Europi, eventualno Koreji – to je uglavnom važilo kao istina, ali u Južnoj Africi američki su predsjednici desetljećima pružali potporu aparthejdu u ime borbe protiv komunizma.
Čak štoviše, hladnoratovski jezik je dopuštao Reaganu da 1981. godine južnoafrički režim nazove “suštinskim za slobodni svijet”. U to su vrijeme Sovjetski blok, odnosno iste one komunističke vlade koje su provodile brutalnu represiju nad vlastitim građanima, pomagale u Južnoj Africi Mandelinom ANC-u u borbi protiv aparthejda.
U osamdesetim godinama 20. stoljeća toj su se borbi pridružili američki i europski pokreti protiv rasne diskriminacije, koji su bili spremni prijeći preko komunističkih veza koje je ANC imao, zato što su prestali gledati na borbu za slobodu u Južnoj Africi kroz hladnoratovske naočale.
U vrijeme kada su ljudi poput Reagana i Cheneyja insistirali na tome da je najvažnija stvar u vezi s Mandelom bilo njegovo stajalište između Moskve i Washingtona, milijuni građana diljem Zapada insistirali su na tome da ANC može biti potpomognut od Sovjeta, može biti pod komunističkim utjecajem, ali da istodobno može predvoditi oslobodilački pokret. Povijest je pokazala da su ti ljudi bili upravu.
Nije li slična situacija bila s Josipom Brozom Titom prije i poslije 1948. godine. Do čudesnog ‘ne’, kojim se Tito usudio pljusnuti u Staljinovo lice, Amerikanci su Josipa Broza smatrali samo jednim od vođa komunističkih armija i čelnika jedne zemlje koja je na suprotnoj ideološkoj strani. Nakon 1948. godine sve se promijenilo i moja istraživanja američkih arhiva ukazuju na to da se Staljin nije usuđivao napasti Tita i tadašnju Jugoslaviju isključivo zbog Amerike, koja je bila spremna pružiti pomoć jednoj komunističkoj zemlji u njenoj borbi za goli život.
Povijest nas podsjeća da su Mandelu ljevičarske veze ponekad znale zaslijepiti kada je riječ o komunističkim zločinima. Tako je 1991. godine nazvao Fidela Castra “izvorom inspiracije za sve ljude koji vole slobodu”, dok je u to vrijeme Castro u zatvorima držao stotine političkih neistomišljenika.
Kod kuće je, što je bilo najvažnije, ANC bio izvorni, multirasni pokret za demokraciju. To su isto smatrali i oni Amerikanci koji nisu poistovjećivali pitanje demokracije i slobode s američkim geopolitičkim interesima.
U tome je prava lekcija koju Amerikanci danas mogu naučiti. Hladni rat je okončan, ali njega su pratili “mali hladni ratovi”. I u ovom trenutku američka elita, osobito ona desničarska, ima običaj koristiti “slobodu” kao eufemizam za sve što služi američkoj moći.
Američki političari često sugeriraju da siromašenje stanovnika Irana kroz stroge ekonomske sankcije, uz prijetnje da će biti bombardirani, promovira njihove slobode, čak i onda kada ljudi riskiraju vlastite živote za demokraciju u Iranu. Iranci se, poput dobitnice Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi, žestoko ne slažu s Amerikancima.
Mandelina poruka o Iraku
Listanje starih novina i arhive pomaže da se prisjetimo da je Mandela, poput Martina Luthera Kinga, koji je javno odbacio stav Lyndona Johnsona da je rat u Vijetnamu bio borba za demokraciju, 2003. godine odbacio racionalizaciju rata u Iraku od strane Georgea W. Busha, kada je američki predsjednik obećao da će osloboditi Iračane.
Mandela je tada rekao: “Iračka nafta je sve ono što on želi.” Kada je Bush objavio da su navodna Saddamova nastojanja da dođe do nuklearne bombe prijetnja po cijeli svijet, Mandela se nije libio podsjetiti kako je jedina zemlja koja je ikada koristila nuklearno oružje bila – Amerika.
Njegova poruka Sjedinjenim Državama je bila jasna i glasila je – “Ne pretvarajte se da ste čistunci!”
Američka moć i ljudske slobode nisu ista stvar. Zapravo su jako različiti. Ponekad se križaju, ponekad su samo dvije paralelne ceste. Nelson Mandela je bio taj koji je bio u stanju ukazati na razliku.
I na kraju se pitam da li bi Ted Cruz, da je bio vodeći desničarski senator tijekom 80-ih godina, proglašavao Mandelu teroristom i komunistom, kao što ga sada proglašava moralnom gromadom i braniteljem sloboda u svijetu?
Izvor: Al Jazeera