Piše: Nadina Maličbegović
Čula sam skoro da je nekom prigodom, valjda u Višegradu, jedan bosanskohercegovački bivši ministar, onako ponosno i samouvjereno, govorio o značaju i veličini “bosanskohercegovačkog nobelovca Meše Selimovića”. Što se mene tiče, i Mehmed je zaslužio Nobela. Ali, je li i Ivo Andrić zaslužio makar ulicu u Travniku?
Andrić je napisao: “Nikad niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Nikad, ni poslednji balija ispod Vilenice. To osnovno osećanje, da su oni odnekud drukčiji nego ostali svet, stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje sa hladnim vetrom sa Vlašića, sa reskom vodom iz Šumeća, sa ‘slatkim’ žitom prisojnih njiva oko Travnika i nije ih nikad napuštalo, ni u snu ni u bedi ni na samrtnom času.”
Ma šta o Ivi Andriću mislili njegovi sugrađani, u nobelovčevom je životu uvijek bilo mjesta za Travnik i Travničane. I prije i poslije Nobelove nagrade.
Često odlazim u Travnik. Uglavnom bez nekog posebnog razloga, ali gotovo redovno moj obilazak starog vezirskog grada počne tamo gdje se jedu najbolji ćevapi u Bosni i Hercegovini. A onda nastavlja glavnom travničkom ulicom, do Andrićeve rodne kuće, koja, zapravo, i nije njegova prava rodna kuća, već memorijalni muzej, koji izgleda onako kako je 1892. godine, kada je pisac rođen, jedino i mogao izgledati.
Najčitaniji pisac
I dok usporenim koracima prolazim gradom, pogledom tražim sve što podsjeća na život nobelovca, ili, ako ništa više, na zahvalnost koju su mu Travničani iskazali. Ući ću i u Gradsku biblioteku. Ne znaju tamo ni koliko je Andrićevih naslova poredano na prašnjavim policama, među mnoštvom drugih bibliotečkih jedinica, složenih, ne po abecednom redu, već onako kako su u biblioteku pristizale… Ima tu svega, no čita se najviše, odat će nam gospođa bibliotekarka kasnije, Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica. Sve iz 1945.
Gradska biblioteka Travnik prije rata je nosila ime Ive Andrića. Nobelovac je to zaslužio kada je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, a cjelokupan novčani iznos nagrade donirao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Među brojnim drugim i ova je biblioteka dobila dio Andrićeve donacije.
Ali, u Bosni i Hercegovini je počeo rat. Promijenili su se ljudi, promijenio se i sistem vrijednosti, pa je travnički ponos postao najveća gradska sramota, a naziv biblioteke, njena vječita potvrda. I zato ga je trebalo mijenjati… Na ulazu u biblioteku sada piše Gradska biblioteka Travnik. Ne postoji inicijativa za vraćanje starog imena, ali ima šest inicijativa da grad dobije ulicu Ive Andrića.
Bila je prije ta ulica, kaže mi osamdesetogodišnji Abdulah Maglić, dok za trpezarijski sto, pretrpan knjigama – među kojima je i ona o bosanskom ratu Dobrice Ćosića – drhtavim rukama prinosi kafu, koju je, upravo, sam bio pripremio. Sve što ne možete vidjeti u travničkoj čaršiji, ima ovdje kod Abdulaha: Andrićeva pisma, rukopisi na požutjelom papiru, crno-bijele fotografije – muzejskom preciznošću izložene u sedam starih albuma – nekoliko redaka zapisanih riječi pored svake od njih, tek toliko da se zna da su na fotografijama uz Andrića bili Džemal Bijedić, Rodoljub Čolaković, Ivo Sunarić i druge znamenite ličnosti o kojima se ponešto zna iz historije…
Čovjeka koji sada sjedi preda mnom, starog Abdulaha, Travnik je službeno odredio da održava kontakt između Travnika i nobelovca. Miješali se posao i zadovoljstvo, ali i poneka neprilika. Jer, u naum Travnika da u gradu napravi spomen-muzej posvećen Ivi Andriću, nobelovca nije bilo lako uvjeriti. Kažu da je Andrić bio skroman čovjek i da za života nije želio ni spomenike, ni muzeje u njegovu čast. Travnik se na to nije obazirao, a Abdulahu je pripao zadatak da nobelovcu to i saopći.
“Druže Ivo, ovo što smo mi napravili, ta kuća gdje ste Vi rođeni, napravili smo je da bude biblioteka.” Znao je Abdulah da će se jedino tako skromni Andrić s tim i složiti. Na upit jesu li bili prijatelji, nakon kratkog razmišljanja, uz izraz lica koji govori da neka pitanja nemaju jednostavan odgovor, Abdulah objašnjava kako je s Andrićem teško bilo biti prijatelj. Bio je povučen, tih i skroman. Ali – učtiv. Dijelio je s vama ne onoliko koliko ste vi željeli, već onoliko koliko je on želio. Ali, bio je dobar čovjek, i uvijek je propitivao o Travniku.
Izvući pouke
Obnovljenu rodnu kuću Ivo Andrić nikada nije posjetio. Umro je 1975. godine u Beogradu. Tamo je prihvaćen kao srpski pisac, u Bosni i Hercegovini, često, i kao ideolog velikosrpske propagande koji je mrzio muslimane. Mnogi koji proučavaju Andrića kažu da nikoga nije mrzio.
“Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica. To ne poriču ni Travničani, ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom”, napisao je Andrić u Travničkoj hronici.
Možda će s jednim novim rađanjem sunca Ivo Andrić dobiti svoju ulicu. Ja ne znam. Možda nije ni važno. Stari bi Abdulah znao reći da je važnije učiti, čitati ono što je napisano, izvući pouke, imati cilj… Ili motriti Znakove pored puta i uvijek znati – “da su sve Drine ovoga svijeta krive; da se nikada neće moći sve ni potpuno ispraviti, ali da nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo”.
Izvor: Al Jazeera