Piše: Snježana Mulić
“Za potpuni trijumf zla, potrebno je da običan čovjek ne učini ništa“
Edmund Burke
Ja sam svjedok. Svjedočila sam genocidu počinjenom u Srebrenici 11. jula ‘95.
Nisam iz Srebrenice, ni iz Potočara, nisam ni iz Bratunca, ni iz Konjević Polja, ni iz Kamenice nisam… Nisam bila tog ljeta ‘95. u Srebrenici i, srećom, nisam ni doživjela ni preživjela genocid. Ali sam svjedočila. Jučer, u Sarajevu.
Kod Katedrale, između dvije zgrade, jedne od koje je, nakon što je prije 20 godina spaljena granatama, ostao samo skelet i koja podsjeća na nijeme poluprazne tabute što svake godine u dugim kamionima, okićenim ružama mokrim od suza, putuju u Potočare i druge, lijepo okrečene, kojoj su rane zacijelili malterom i ciglom, prošla sam kroz ulaz iznad kojeg je na užeglom suncu drhturila crna draperija sa natpisom: Galerija 11 07 95.
Oni su postojali
U prizemlju sam ušla u lift. Tamnosiv. U njemu ogledalo. U odrazu moj lik i iznad njega poruka: Ti si moj svjedok.
Lift, koji je, ustvari, sastavni dio galerije, odveo me na treći kat. Dočekao me portret starice s borama i tugom u očima dubokom kao sve jame u koje su bacali pobijene Bošnjake. Gledala me tužno i prestravljeno, ja sam svjedočila njenom bolu i strahu.
Ušla sam, potom, u sobu sa stotinama malih crno-bijelih portreta. Sve muškarac do muškarca. Dječak do mladića; mladić do mladoženje; mladoženja do vojnika s titovkom na glavi; pješadinac do mornara JNA; mornar do dede s francuzicom; dedo do momčića s kravatom, koji se možda spremao za matursko veče, možda je samo isprobavao očevu kravatu; momčić do umornog radnika; umorni radnik do gospodina koji bi mogao biti doktor, možda inženjer ili apotekar; apotekar do čove koji kao da pjeva; do njega dječarac u potkošulji, gleda preko ramena, čini mi se gleda pravo u mene.
Svjedočim da su ti ljudi postojali.
Čekajući glas ptice od papira
U drugoj sobi je fotografija nečije sobe. U sobi minder s čipkanim peškirom, a na minderu okvir i u njemu sedam malih slika. Nana i šest mušakaraca. Sve njeni sinovi. Maloprije su bili u sobi s portretima. Sad ih više nema. Ostala je samo starica. Tužnog lica i dubokih bora.
Ona svaki dan pravi ptice od papira i reda ih po prozoru. Tarik Samarah, sarajevski fotograf koji je i načinio ovu izložbu, pitao je nanu za ptice, zašto ih pravi tolike. Rekla mu je: “Čekam da mi donesu glas.”
Nana je čekala da joj makar ptica od papira kaže gdje su kosti njene djece. Svjedočim da postoji ta starica i priča o njenim sinovima i pticama.
Svjedočim i da postoji dječak sa strelicom koji gađa u nebo. Taj dječak, eno mu slike u galeriji, imao je 20 dana kada su ga iznijeli iz Srebrenice. Nekim čudom, iako muško dijete, preživio je. Danas ima 17 godina.
Do dječakove je fotografija žene, koja, umjesto djeteta, ljulja lutku na nogama. Njeno su dijete ubili. Ona je preživjela. Svjedočim da sam vidjela preživjele svjedoke.
Potraga i poruka
Redaju se fotografije ličnih stvari dječaka, mladića, sinova, supruga, očeva, deda… onih iz prve sobe. One svjedoče da ih je neko nekad posjedovao. Mnoge te stvari izvađene su iz grobnica, oprane i ispeglane. Tako pomalo liče na sebe. Svjedočila sam postojanju stvari ljudi iz prve sobe.
Onda vidim fotografiju, na njoj ruka, a iz jednog prsta kap krvi. Kap krvi za DNA analizu, za glas o poklapanju gena s genima od nekog sa fotografija iz prve sobe.
Do te slike je druga s lutkom, razrezanog lica, po kojem gmižu mravi. Lutka je u travi, u šumarku. Kažu mi: to je bila poruka. Svako označavanje i otkopavanje grobnice najavljuje se vlastima Republike Srpske. I otkopavanje grobnice na kojoj je pronađena lutka – najavljeno je dan ranije. Dan ranije taj prostor je obilježen i na njemu nije bilo ništa, osim pretpostavke da se ispod zemlje kriju leševi. Lutka je ostavljena preko noći. Svjedočim da sam vidjela tu poruku.
Svjedočim i da sam vidjela žicu za klanje, nađenu u grobnici u Pilici. I male i velike lobanje. I balzamirane ručice. I hiljade tabuta poredanih u mrtvačnici.
Sablasna simfonija 2.400 lopata
Ispred fotografije na kojoj su stotine lopata spremnih za kopanje raka, sjela sam na klupu ispred panela. Gledam dugo u mrežu drvenih ručki, a mozak mi se kovitla. Sjela sam umorna i skrhana. Sjetim se da je to samo dio, samo mali dio lopata potrebnih da se pokopaju sve žrtve genocida. Razmišljam jesu li se umarali zločinci dok su ubijali tolike ljude. Svjedočim da sam vidjela da su ljudima samo za jedan ukop trebale hiljade lopata i da sam se umorila i duša mi se raspolovila dok sam samo to gledala.
Svjedočim i da su jednog 11. jula pokopali 2.400 posmrtnih ostataka Bošnjaka. Vidjela sam tu fotografiju.
Stotine, hiljade ruku, baca suhu zemlju po tabutima. Tarik kaže da nije čuo strašniji zvuk od sablasne tišine koju razbija lupanje grumena zemlje po tabutima. Zamisli, kaže, kad 2.400 lopata baca zemlju po tabutima. To je simfonija zveketa lopata, udara zemlje po razapetim platnima na tabutima, zveckanje suhih kostiju i jecaja duše.
Svjedočim i da sam vidjela kako nedaleko od mezara, dok lopate izvode sablasnu simfoniju, međunarodni zvaničnici stoje u hladu ispod strehe. Jedni telefoniraju, drugi se hlade, treći gledaju ustranu… Svjedočim da postoji fotografija – svjedok – ovoj bešćutnosti.
Bešćutnost i ravnodušnost
Svjedočim i grafitima što su ih po zidovima srebreničkim ostavili strani vojnici – oni koji su trebali štititi enklavu. Na jednom, na engleskom jeziku, piše: “Ja sam tvoj najbolji prijatelj, ubit ću te nizašta.” Na drugom: “Ubijanje je moj posao, posao je dobar.” Na trećem: “Bez zuba, brkata, smrdi kao govno… bosanska djevojka.” Na četvrtom, goticom na njemačkom jeziku: “Laku noć, naše drage brige.” Svjedočim da sam vidjela ravnodušnost i podrugljivost stranih vojnika.
Na izlazu je hodnik čiji zidovi na prvi pogled podsjećaju na prozore s poluotvorenim žaluzinama. Od bijelih crta po crnom zidu učinilo mi se da svjetlost probija mrak. Ali, to su u dugim paralelnim redovima ispisana imena 8.372 žrtve genocida. Svjedočim da sam svojim očima vidjela taj beskrajni spisak i da su me oči zaboljele gledajući u njega.
Trijumf običnog čovjeka
Na izlazu iz galerije, pored lifta, trojezični je citat britanskog državnika i filozofa Edmunda Burkea: “Za potpuni trijumf zla, potrebno je da običan čovjek ne učini ništa.”
Ja sam svjedok.
Svjedočim da su obični ljudi učinili da do potpunog trijumfa zla ne dođe. Svjedočim da su i drugima omogućili da posvjedoče šta se u Srebrenici desilo 11. jula 1995. godine: Udruženje građana Kultura Srebrenice, Udruženje majki enklava Žepa i Srebenica, Memorijalni centar Potočari, Općina Stari Grad Sarajevo, TIKA i Tarik Samarah. I da će ovo biti stalna postavka u Galeriji 11 07 95.
Izvor: Al Jazeera