Piše: Katarina Drlja
Sve što sam sama doživjela od rata bilo je nekoliko odlazaka u sklonište. Sjećam se da je mama u to vrijeme bila na poslu, a tata je kuhao ručak. Nije mu se uopće silazilo.
Sestra me je uzela za ruku i odvela u podrum zgrade u kojoj smo živjeli u Ljubljani. A ja sam plakala. Ne zbog buke. Nisam ja znala kakav je to alarm. Ja sam samo željela ponijeti svoj sintisajzer.
U Sloveniji se tih 10 dana rata skoro već zaboravilo, kada je nama “u goste” počela stizati rodbina.
Godine 1992., kada je počela opsada Sarajeva, još nisam bila napunila 10 godina. A 1995., kada je Ratko Mladić slavodobitno ušao u Srebrenicu, ja sam odbrojavala dane do zabave za svoj 13. rođendan.
Sedamnaest godina kasnije, kroz staklo galerije za posjetitelje i novinare gledam 70-godišnjaka u sudnici. Osobu koju desna ruka ne sluša više kako bi trebala. Svako malo stišće dlan u šaku i popušta ga.
Govor tijela
Gledam osobu koja ne dozvoljava svojoj slabosti da preuzme kontrolu. Tom istom rukom uzima olovku, otvara svoju bilježnicu i, gledajući na ručni sat, zapisuje. Izgleda kao da zapisuje datum i sat.
Ratko Mladić je osoba koja u meni budi znatiželju. On diže knjigu s naslovom ”Kralj Petar” i pokazuje ju posjetiteljima.
Koju to poruku general Mladić šalje svijetu iz Haaga?
Osmijeh s njegova lica rijetko silazi. On prati što govori tužitelj i zapisuje. Pitam se piše li dnevnik ili svoje memoare. On diže obrve na rečeno, potvrđuje glavom ili odmahuje.
Djeluje mi da mu duh nije slomljen, dok tijelo gubi snagu. On sakriva da treba popiti lijek točno u 13 sati. Ali kada ga četiri čuvara odvode iz sudnice na kraju dana, on među njima stoji uspravan, podignute glave. S osmijehom im se obraća, izražava zadovoljstvo, jednom od njih pruža ruku kao da mu čestita.
Govor njegova tijela kazuje mi da je Ratko Mladić i danas general.
Ne zaboraviti genocid
Tužitelj tijekom čitanja optužnice pokazuje dio dokaznog materijala, koji će kroz tijek suđenja pokazati u većoj mjeri i detaljnije obraditi.
Tu su videosnimke granatiranja Sarajeva. Ljudi pretrčavaju cestu kako bi izbjegli snajperski metak. Tu su videosnimke beskonačne kolone ljudi koja odlazi iz Srebrenice i mase koja očajno, iz straha pokušava ući u kamion UN-a.
Fotografije masovnih grobnica i tijela s povezima na očima i svezanih ruku na leđima. Fotografije poginulih u Sarajevu dok su u redu čekali vodu.
Kamerom zabilježena izjava kako svaki put, kada se vozi pored Sarajeva, stane da ubije koga. Isto tako zabilježena izjava kako on poklanja život ljudima koji sjede na autobusu i odlaze iz svog rodnog kraja. Žene, djeca i muškarci zahvaljuju.
Tužitelj na sve to stavlja jedan potpis: Ratko Mladić.
Potpis onoga koji ode na svadbu sa svojom suprugom dok ga telefonom izvještavaju o tome kako napreduje ubijanje tisuća ljudi. Tužitelj uz te riječi pokazuje fotografiju sa svadbe. Dokazuje stanje svijesti, kaže. I završava: ”Srebrenica je bosanski genocid. Nikada ga ne smijemo zaboraviti.”
Emocije u sudnici
Galerija je dva dana nabijena emocijama. Dok Tužiteljstvo pokazuje videomaterijale i fotografije, neki spuštaju pogled. Mladić ne. On prati. Nakon svakog videa pogled usmjeri prema galeriji i s osmijehom gleda posjetitelje.
Čuju se tihe psovke i proklinjanja. Muškarci koji su došli iz nekih udruga izlaze iz zgrade Tribunala i pale cigaretu. Očekivali su pogled na čovjeka koji žali. Žene brišu orošene oči. Kajanje, koje bi ih bar na tren utješilo – kažu nisu dočekale.
I dok im ništa neće vratiti voljene koje su izgubile, preostaje im samo još čekati kraj i odluku sudskog vijeća.
Jer svim ljudima Bosne i Hercegovine mora se predočiti istina o djelima Ratka Mladića, što je učinio toj divnoj i razdvojenoj zemlji i njenim ljudima. Tim je riječima Tužiteljstvo završilo drugi dan izlaganja optužnice protiv Ratka Mladića pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Izvor: Al Jazeera