Piše: Sead Numanović
Kao da imam neku fascinaciju zemljama koje počinju sa A.
Albanija mi je uvijek bila neki oblik evropskog safarija. Divlja i nepristupačna zemlja na čijoj su površini, poput krasti, stotine hiljada bunkera.
Argentina me oduševila arhitekturom, kuhinjom, pristupačnošću i ljubaznošću ljudi.
Aljaska je ogromna, pusta, surova i neopisivo lijepa.
Ali Afganistan je nešto posebno. Nešto iznad svih ovih nabrojanih zemalja. I ljepši od Argentine, neuporedivo nepristupačniji u odnosu na Albaniju i mnogo, mnogo surovija država u odnosu na jednu Aljasku (koja, naravno, nije samostalna država, nego dio Sjedinjenih Država).
Kao malo dijete u više navrata, ne obazirući se na rizike, šetao sam zapuštenim kabulskim ulicama, buljio u izbrazdana lica prolaznika, trudio se da zapazim svaki detalj u toj „ophodnji“, upijao i skladištio u mozgu svaku moguću impresiju.
Fenomen Afganistanaca
Kabul je na nekih 2.000 m visine. No, klima je suha, jako je toplo i moj prvi susret s tim gradom i Afganistanom desio se u vrijeme kada je počinjala sušna sezona. Prvi vjetrovi zatvorili su mi prašinom svaku poru na koži. Kašalj zbog rijetkog i suhog zraka bio je moj dodatni pratilac tih prvih kabulskih dana u mom životu.
Afganistanci su mi bili i ostali fenomen.
Afganistan još uvijek zavisi od strane pomoći [EPA]
Dok sam hodao po području prilično devastiranog ali i dalje monumentalnog turbeta afganistanskom kralju, uočavao sam mjesta u Kabulu gdje su se kroz historiju odigravale krvave bitke, brutalna pogubljenja ili neustrašive borbe u buzkašiju – omiljenom sportu Afganistanaca.
Kabul se ne razlikuje puno od ostatka dijela Afganistana koji sam imao priliku proći automobilom.
Išli smo od Kabula prema Panjširu. Krajolici su postajali praktično isti. Iza svakog brda bila je plodna dolina. A onda smo ugledali veliku planinsku rijeku na čijim obalama su desetine uništenih vojnih vozila – od autobusa, koje je hrđa već prilično nagrizla, do oklopnjaka na kojima su i dalje sovjetske oznake.
Neki od tih ostataka autobusa pretvoreni su u priručne prodavnice u kojima se nude osnovne životne potrepštine, nešto sjemena i poneki slatkiš za djecu.
Bol ponosnog naroda
Prodavači su stisnuti među paketima i vrećama, uporno i smireno štapom, za koji je privezan komad konjskog repa, rastjeruju dosadne muhe i čekaju. Na mnogim licima vidio sam neopisivu patnju. Tumačio sam je i tumačim kao bol ponosnog naroda koji ne može uživati u ljepoti i plodnosti zemlje koju ima, pa je osuđen na neprestanu borbu sa stalnim i sve nasrtljivijim zavojevačima i ugnjetačima. Bol se sudara s ogromnim ponosom koji ne trpi stranog gospodara.
Plus, Afganistan nema ni naftu ni uran, nije na nekom strateškom pravcu, a opet je na svjetskoj vjetrometini. Ni sad ne znam zašto ima tu sudbinu.
…
Od mog prvog susreta s Afganistanom osjetio sam neku čudnu, duboku vezanost za tu zemlju.
I uvijek s posebnom pažnjom pratim šta se tamo dešava, uvijek me zabole žrtve u toj zemlji, teško mi padnu spoznaje da više među živima nije ovaj ili onaj radnik osiguranja pansiona u kojem sam odsjedao, vozač ili prevodilac.
Nastojim, kad god mogu, uputiti dovu Allahu da prestane nesreća i u Afganistanu.
Ti ljudi zaslužili su da žive bolje, kao malo ko drugi na ovoj planeti.
Izvor: Al Jazeera