Piše: Katarina Drlja
(jȅdnakoprāvan prid. 〈odr. -vnī〉 – rij. koji ima jednaka prava; ravnopravan)
Dobro, 8. mart je odavno prošao. Evo nam i proljeća. Ali Europskom unijom još odjekuje pitanje kako učiniti žene jednokopravnim muškarcima. Osobno SE pitam da li nas zaista moraju drugi učiniti jednakopravnima ili je to bitka koju svaka žena mora izboriti sama za sebe?
Iz Brisela se nastavljaju i zaoštravaju dvije bitke:
1. Jednaka plaća za jednaki rad
2. Više žena na vodećim pozicijama
Jednaka plaća za jednaki rad
Prema Eurostatu, žene u Europskoj uniji u prosjeku zarađuju 17,1% manje od muškaraca. Taj raskorak ide od 3,2% (Slovenija) pa sve do 30,9% (Estonija). Za pola od tih razlika nalaze razlog u diskirminaciji. Među ostalim razlozima su socialni i ekonomski faktori, podcjenjivanja, nejednakost u balansiranju poslovnog i osobnog života, pa čak tradicija i stereotipi.
Prema tim istim statistikama, jedna prosječna europska žena trebala je raditi do 2.3.2012. kako bi zaradila isto što i prosječan europski muškarac u 2011.godini.
Ja, iskreno, po ovom pitanju ne razumijem jednu stvar: ako su u privatnom sektoru plaće najčešće stvar pregovora svakog pojedinca, čiji je onda zapravo problem da su žene manje plaćene? Da li postoji barem mogućnost da najviše žene podcjenjuju same sebe?
A ako su razlike do 30,9% (jasno je da to znaći da na 1.000 eura koje zaradi muškarac, žena primi 700 eura, zar ne?!) u javnom sektoru gdje su plaće određene zakonski (ili bi trebale biti), zašto inspekcijske službe ne odrade svoj posao pa se udube u ugovore?
No, evo, Brisel i dalje piše svoje rezolucije, amandmane, preporuke; izdaje brošure za podizanje svijesti o problemu i kao najveću hrabrost prezentira poigravanje idejom o uvođenju kazni za kompanije i države koje ovaj problem ne dovedu u red u određenom roku. A to isto izviješće započinju činjenicom da je napredak ekstremno spor s obziroma da se već skoro 40 godina radi na tome, troši novce na rješavanje tog pitanja, a svo to vrijeme postoje i jasni zakoni.
Više žena na vodećim pozicijama
Kao potpuno drugi problem prezentira se slaba zastupljenost nježnijeg spola u odborima i predsjedničkim pozicijama u korporacijama.
Po ovom je pitanju Europska Komisija još u 2010. godini usvojila Strategiju za jednakost između žena u muškaraca (2010.-2015.).
Potpredsjednica Europske Komisije i Komesarka za pravdu, osnovna prava i državljanstvo, Viviane Reding je pokrenula tzv. PLEDGE (zavjet) Žene u odborima i pozvala kompanije u Europi da potpišu tu dobrovoljnu obavezu da će povećati broj žena u svojim korporativnim odborima na 30% do 2015. i na 40% do 2020.
Početkom ožujka ove godine (dakle, godinu dana nakon početka inicijative), Viviane Reding izrazila je svoje nezadovoljstvo. Zavjet su potpisali u samo 24 kompanije.
Štoviše, prosjek žena u odborima u najvećim europskim kompanijama iznosi 13,7%, dok je u 2010.godini iznosio 11,8%; a na predsjedavajućim pozicijama bilo je čak 0,2% manje žena nego u 2010.
Razočarana, gospođa Reding sada razmišlja o postavljanju konkretnih kvota, a po potrebi i sankcija.
Međutim, pitam se, tko je zapravo kriv za sve ovo?
Majka priroda (ako baš hoćete)?! Jer je baš na ženama da preuzmu dugotrajniju (usudim se reći veću i bitniju) ulogu u nastavljanju ljudske vrste?
Poslodavci?! Jer ne prepoznaju talent kada ga vide ili što vjeruju u stereotipe o muškarcu kao jačem i boljem radniku?
Muškarci?! Jer se i u poslu ponašaju kao lovci pa se bore za sebe (ili svoju ženku i mlade)?
Ili ipak netko posve drugi? Ja i Ti?
**
Ps. Volim pisati blog. Kao i za vrijeme ispita na studiju, nokti su mi najuredniji. Rašpam dok razmišljam – jer mogu raditi dvije stvari istovremeno, jednako dobro. (Kako ženski od mene.)