Crni labud kao Tuđmanova stoka sitnog zuba

Svakakvih smo se objašnjenja naslušali od političara u Hrvatskoj kada su pokušavali opravdati loše rezultate na izborima.

Čuli smo, recimo, da bi bolje prošli da je izlaznost bila veća, a apstinenata manje, da gospodin D'Hondt (koji je osmislio onu kompliciranu metodu preračuna glasova u mandate) nije upleo prste, da izborni dan nije bio sunčan (pa su birači umjesto na birališta otišli na izlete) ili pak kišovit (pa su birači radije ostali kod kuće)…

Svaljivali su političari i stranački lideri odgovornost za izborni krah i na nesređene popise birača, na sve one mrtve koji su izašli na izbore naspram živih koji nisu. Ponekad bi tvrdili da su pokradeni pa bi tvrdili da su u kontejnerima nalazili listiće na kojima je zaokružena njihova stranka. Kao, pokradene listiće baca se u najbližu kantu za smeće.

Spinovi i apsurdne analize

Nerijetko su gnjevni gubitnici izbora prozivali čak i birače koji su izašli na izbore, ali nisu njima dali glas jer, eto, nisu prepoznali njihove kvalitete i genijalne političke programe. Ukratko, hrvatski su političari nudili najrazličitija objašnjenja svojih izbornih brodoloma, a pritom su najmanje odgovornost za to pripisivali sebi.

Tašti kakvi jesu i uvjereni u svoju nepogrešivost, problem bi uvijek vidjeli u nekome ili nečemu drugom. Većina njih robuje nametnutim PR-ovskim okovima u kojima priznati grešku i neuspjeh znači pokazati slabost i ranjivost.

Loš rezultat se, kontaju, uvijek da relativizirati, svesti na nekakav općenit i banalan razlog. Lakše je prilagoditi stvarnost sebi i pretvarati se da je izborni neuspjeh zapravo uspjeh kada mu semantički oduzmete „ne“ ili da je pobjeda izmakla zbog apstinenata, D'Hondta ili snježne vijavice na dan izbora.

A ako ih se baš ne može prikazati pobjedama, onda se izborne neuspjehe mora zataškati raznim spinovima ili tobože ozbiljnim, dubinski detaljnim, čak i apsurdnim analizama.

Upravo tome svjedočili smo u Hrvatskoj nakon nedavnih izbora za Europski parlament. Vladajući HDZ ostvario je relativnu pobjedu i osvojio četiri od ukupno 12 zastupničkih mjesta koliko će Hrvatska imati u Briselu i Strasbourgu. Ta klimava pobjeda HDZ-a bila je posebno gorka jer je i opozicijski SDP, stranka izranjavana unutarnjim sukobima kojoj se već mjesecima predviđa raskol, sa skoro deset posto manje dobivenih glasova, osvojio isti broj mandata.

Tuđmanova ‘stoka sitnog zuba’

Relativna pobjeda HDZ-a tako je na koncu ispala porazom jer su očekivanja bila (pre)velika te dodatno napumpana predizbornim anketama prema kojima su trebali dobiti i šest mandata. Kada su u izbornoj noći kiseli osmijesi Andreja Plenkovića i drugih HDZ-ovaca jasno govorili da je izborna pobjeda u stvari fijasko, već sljedećeg jutra pred kamere je istupio glavni stranački analitičar i čovjek koji je osmislio kampanju, Robert Kopal mu je ime, pa mrtav-hladan izjavio da se HDZ-u dogodio „crni labud“. Tog trenutka u javnom je prostoru ustoličen novi fantomski pojam, a virtualni prostor društvenih mreža dobio je novi materijal za ruganje i pravljenje šala.  

Izraz „crni labud“ Kopal je za tu prigodu posudio od libanonsko-američkog ekonomskog analitičara Nassima Nicholasa Taleba kojom je ovaj opisao nasumične, neočekivane i nepredvidive pojave na tržištu. Naravno, u prvi mah nije ju uopće dodatno pojasnio pa su mediji i javnost zalijepili se za taj intrigantan pojam, a sam Kopal je u spindoktorskoj maniri bar nakratko odvukao pažnju sa samog vodstva HDZ-a i njihove odgovornosti za najlošiji izborni rezultat u zadnjih dvadeset godina. Nitko nikad ranije nije u ovdašnjim političkim krugovima spominjao „crnog labuda“, a onda se preko noći o tom zagonetnom fenomenu počelo razglabati u kafićima i na društvenim mrežama. Navodno je i Talebova istoimena knjiga, prevedena i objavljena u Hrvatskoj prije deset godina, zadnjih dana rasprodana u ovdašnjim knjižarama.

Zapravo je taj „crni labud“ nekako najbliži svojedobnoj Tuđmanovoj opasci o „stoci sitnog zuba“, što i ne čudi jer Plenkovićev HDZ u zadnje vrijeme se gorljivo poziva na Tuđmanovu političku baštinu. Kada se davne 1996. godine dotad na svim izborima nepobjedivi HDZ suočio s porazom na gradskim izborima u Zagrebu, Tuđman je pobjedu tadašnje opozicije, koja je osvojila 60 posto glasova, lakonski relativizirao čuvenom tezom o stoci sitnog zuba.

‘Praščad ili telad, kokoši ili guske’

„Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi negoli čitavo takvo jato“, kazao je tada Tuđman.

Potom je mjesecima odbijao priznati rezultat tih izbora sve dok HDZ nije potkupio dvojicu opozicijskih vijećnika i domogao se vlasti u glavnome gradu. Poraz je prikazan kao pobjeda, a alibi je ponuđen u metafori „stoke sitnog zuba“. Donekle je slično i s današnjim „crnim labudom“.

U međuvremenu su u HDZ-u detektirali još neke uzroke svoga izbornog fijaska, pobjede koja to nije. Naštetile su im, kažu, medijski isfabricirane afere nekih njihovih istaknutih članova, ali i to što su sindikati u vrijeme predizborne kampanje skupljali potpise za referendum protiv mirovinske reforme. Čak su prozvali i Katoličku crkvu jer su, navodno, neki utjecajni biskupi i svećenici pozivali vjernike da više ne glasaju za HDZ. Na koncu su famoznog „crnog labuda“ pronašli i u vlastitoj stranci. Onaj isti analitičar, Kopal, dubinskom je analizom utvrdio da je na europskim izborima HDZ doživio sabotažu u vlastitim redovima jer je netko (ili neki) okrenuo dio članstva protiv vlastitog vodstva. Ludo, da luđe ne može biti.

Nakon svega, hrvatska politička mitologija koja voli grabiti metafore iz životinjskog svijeta, uz Radićeve „guske koje srljaju u maglu“, Tuđmanovu „stoku sitnog zuba“ i Sabor kao „kokošinjac“ sada ima i „crnog labuda“. Koji očito nije drugo nego običan mačak u vreći.  

Izvor: Al Jazeera