Od Tuđmana do Milanovića: Kakvu su Hrvatsku ‘gradili’ dosadašnji predsjednici

Građani Republike Hrvatske u nedjelju, 29. decembra odlučuju ko će u narednih pet godina sjediti u predsjedničkoj fotelji na Pantovčaku.

Jednu od najvažnijih državničkih pozicija u Hrvatskoj od sticanja nezavisnosti 1991. godine obavljalo je pet osoba, od kojih jedna žena – Kolinda Grabar-Kitarović. Prije nje u predsjedničkoj fotelji sjedili su Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ivo Josipović, dok je nakon nje tu poziciju preuzeo Zoran Milanović.

Historičar i publicista Dragan Markovina za Al Jazeeru kaže da, iako bismo ugrubo mogli podijeliti priču o predsjednicima na Tuđmanovu eru i na onu nakon njega, ipak postoje tri. Prva je Tuđmanovo doba, tj. tih prvih nepunih deset godina samostalne Hrvatske, drugo je ono koje je nastupilo s Mesićem, a završilo s Josipovićevim porazom od Kolinde Grabar-Kitarović i treće je ovo koje još traje, od Kolinde do danas, i koje će očito još trajati i nakon ovih izbora.

„Tuđmanovo doba bilo je snažno obilježeno njegovom ličnošću, jer ne samo što je zemlja imala polupredsjednički sustav i što su njegove ovlasti bile puno veće od ovlasti današnjih predsjednika, nego je realno bio autokrat koji je imao svu moć. I jeste, pobijedio je u ratu i oslobodio zemlju od okupacije.

Ipak, izgradio je zastrašujuću nacionalističku politiku, definiranu trajnim antagonizmom prema Srbima, revitalizirao je ustaštvo i stvorio atmosferu u društvu, zahvaljujući kojoj je pola partizanskih spomenika, među kojima i svi Bakićevi, srušeno ili nepovratno uništeno, vodio je rat u Bosni i Hercegovini s namjerom stvaranja paradržave u toj zemlji, napravio je sve da spriječi masovniji povratak Srba, proveo je kriminalnu pretvorbu i privatizaciju i suštinski nije podnosio demokraciju. To je manifestirao prisluškivanjem brojnih novinara od strane tajnih službi, porezom na pornografiju koju je nametnuo listu Feral Tribune i činjenicom da nije priznao rezultate zagrebačkih izbora. Ukratko, bio je nepojmljiva štetočina koju danas neumjereno glorificiraju gotovo svi na političkoj sceni, na čelu sa Zoranom Milanovićem“, kaže Markovina.

Milanović vratio Tuđmanovu politiku

Nakon Tuđmanove smrti održani su predsjednički izbori na kojima je u februaru 2000. godine slavio Stipe Mesić, koji je na čelu Hrvatske ostao dva petogodišnja mandata. Mesića je naslijedio Ivo Josipović koji se zadržao samo jedan mandat na čelu zemlje.

„Stipe Mesić je, bez obzira što je bio Tuđmanov najbliži suradnik, došao kao sušta suprotnost, kao opušten čovjek koji je razvlastio samog sebe, pozivao građane na kavu s predsjednikom, koji je vratio antifašističkoj borbi status koji zaslužuje, svjedočio u Hagu i dao na uvid transkripte iz Tuđmanovog ureda te umirovio generale koji su realno planirali politički puč protiv nove vlasti.

Ivo Josipović je bio neka vrsta nadogradnje Stipe Mesića, dakle ozbiljan čovjek s ljevice, sveučilišni profesor koji je u biti predstavljao ono što hrvatski, nazovimo ga većinski, kolokvijalno govoreći, domobranski mainstream želi. Ipak, krivo je procijenio protivnicu i to koliko je zbog vlastitog komunističkog backgrounda ‘trn u oku’ radikalnoj desnici“, ističe Markovina.

Onda je došla Kolinda Grabar-Kitarović koja je, kako kaže Markovina, dovela do promjene paradigme i uvela populistički desničarski narativ ponovno na Pantovčak, postavši ikona desnice.

„Nju je drugog mandata koštalo to što se potpuno raspala u javnosti i što je svima bilo očito da funkcija nadilazi njene sposobnosti, što je dalo priliku serijskom gubitniku Milanoviću da je pobijedi. I pobijedio je, sa sasvim drugačijom pričom u odnosu na nju, da bi ulaskom u Ured predsjednika nastavio istu politiku i retoriku tuđmanovskog desničarskog populizma i izolacionizma. Milanović je, ukratko, nakon Tuđmana, štetočina broj dva na Pantovčaku“.

Različite ere

Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Elvis Fejzić ima slično mišljenje kada je riječ o bivšim hrvatskim predsjednicima i aktuelnom Zoranu Milanoviću.

„Franjo Tuđman je prvi predsjednik Republike Hrvatske, u čijem mandatu je Hrvatska stekla međunarodno priznanje i punu političku nezavisnost, u granicama bivše SR Hrvatske, a na tom političkom putu bio je i vođa hrvatskog nacionalno-oslobodilačkog otpora, pa zbog toga ima važan politički i simbolički značaj za hrvatsku političku historiju. Stjepan Mesić je hrvatskoj nacionalnoj politici dao umjereniji politički tonalitet i učinio je kooperativnijom i otvorenijom u vanjskopolitičkoj sferi, što ukazuje na političku zrelost i djelotvoran javni aktivitet, a u vrijeme njegovog mandata Hrvatska je postala članica NATO-a“.

Ivo Josipović, dodaje Fejzić, nastavio je trend liberalizacije hrvatske nacionalne politike u unutardržavnoj i vandržavnoj političkoj sferi, pri čemu je demonstrirao zavidan nivo političkog umijeća u državnim poslovima, a u toku njegovog mandata Hrvatska je postala i članica Evropske unije.

„Kolinda Grabar-Kitarović bila je prva hrvatska predsjednica i najmlađa osoba izabrana na poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Njen javni angažman u mandatu predsjednice i općenito njeno političko ponašanje nerijetko je korespondiralo sa različitim praksama političarskog populizma.

Zoran Milanović je prije izbora na funkciju predsjednika Hrvatske bio i 10. predsjednik Vlade Republike Hrvatske, zbog čega je jedini hrvatski političar koji je do sada obnašao dvije ključne pozicije u izvršnoj vlasti u periodu nakon sticanja nezavisnosti. Kao bivši vođa hrvatskih socijaldemokrata u tekućem mandatu predsjednika Hrvatske vrlo često je vodio neodmjerenu i neproduktivnu političku borbu sa premijerom Hrvatske vlade Andrejom Plenkovićem, ali je pored toga permanentno davao kontroverzne, populističke i nepotrebne komentare o političkom procesu susjednih država kao i osjetljivim vanjskopolitičkim temama“, ističe profesor Fejzić.

Nacionalističko nasljeđe

Svaki od pet dosadašnjih predsjednika Hrvatske ostavio je neko nasljeđe iza sebe. Markovina ističe kako je država od Tuđmana do Milanovića napravila jedan krug.

„Tuđman je ostavio Hrvatsku temeljito promijenjenu u odnosu na onu iz socijalističkog razdoblja i zapravo je u punom smislu riječi formirao nacionalističku stvarnost i hadezeovske institucije države u kojima i danas živimo. Isto tako je i, ništa manje bitno, napravio Katoličku crkvu presudnim društvenim i naddržavnim faktorom. Mesić i Josipović su uspjeli donekle revitalizirati antifašističko nasljeđe i vratiti antifašizmu pravo građanstva. Kolinda Grabar-Kitarović je uvela radikalne desničare u mainstream. Zoran Milanović je, pak, revitalizirao izvorni tuđmanizam, retorikom, vrijednostima i odlikovanjima koje je dijelio, od Tuđmanovog šefa tajnih službi, do raznih ratnih zapovjednika osumnjičenih za ratne zločine.“

Profesor Fejzić smatra kako je prvi hrvatski predsjednik Tuđman bio kreator konzervativno-paternalističke ideologije koju su kasnije na neki način preferirali i Grabar-Kitarović i Milanović.

„Franjo Tuđman je kreator konzervativno-paternalističke ideološke paradigme u hrvatskoj nacionalnoj politici, koja je u prvoj fazi imala i neka protudemokratska obilježja zbog kompliciranih političkih okolnosti. Skiciranu ideološku koncepciju politike, doduše u jednoj korigiranoj i umjerenijoj političkoj varijanti, pokušala je prakticirati i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, dok i predsjednik Zoran Milanović nerijetko preferira ideje i metode paternalističke politike u svom transformiranom političkom aktivitetu, koji je uveliko preoblikovan, uglavnom prema vrijednostima desničarskog populizma i konzervativizma, u odnosu na njegov prvobitni politički angažman.

Stjepan Mesić razvijao je na funkciji predsjednika Hrvatske harmoničnu, multikulturalnu, kooperativnu, pomirljivu i inkluzivnu koncepciju politike, koja je bila uveliko inspirirana konvencionalnim i temeljnim vrijednostima evropske socijaldemokratije, a takav politički rezon i stil politike nastavio je slijediti i dalje razvijati Ivo Josipović u mandatu predsjednika Republike Hrvatske“, kaže Fejzić.

Mesić i Josipović gradili mostove saradnje

Odnos prema susjedima, u prvom redu prema Bosni i Hercegovini i Srbiji, uvijek je bio pod posebnim povećalom regionalne i međunarodne javnosti. Na tom planu su se bivši hrvatski predsjednici, također, dosta razlikovali.

Markovina napominje kako je Tuđman bio ratni i neposredni poratni predsjednik, čovjek koji je s Miloševićem imao ambivalentan odnos, što se najbolje vidjelo u vrijeme kada je NATO bombardirao Jugoslaviju, kao i u svim njihovim tajnim dogovorima.

„Generalno, formirao je, ipak, snažan antisrpski narativ u zemlji. Isto tako je s Alijom Izetbegovićem bio u ambivalentnim odnosima, ali je inspirirao, stvorio i podržavao Herceg-Bosnu, sa svim zločinima i logorima, s kojima je ta ideja bila praćena. Da bi onda umnogome sudjelovao u deblokiranju Bihaća i potpisao Vašingtonski sporazum“, kaže Markovina.

Prema njegovim riječima, Mesić i Josipović su tokom svojih mandata gradili mostove i razvijali dobrosusjedske odnose, koje je Milanović kasnije narušio.

„Stipe Mesić je bio čovjek koji je ponovno izgradio mostove i bio je realno omiljen. Ivo Josipović je uzaludno pokušao postići pomirenje s Borisom Tadićem i došao je u Ahmiće, što je bila velika stvar. Kolinda Grabar-Kitarović je imala bizarnu podršku u Sarajevu i lično prijateljstvo s Aleksandrom Vučićem, organiziravši njegov nadrealni dolazak u Zagreb, dok je Zoran Milanović od starta vratio antagonizirajuću retoriku i prema Beogradu, čak i više prema Sarajevu“, zaključuje Markovina.

Profesor Fejzić slaže se s Markovinom kako su Mesić i Josipović o pitanju susjedskih odnosa bili najefikasniji, dok ostali predsjednici nisu vodili takve politike.

„Najkorektniji i najproduktivniji politički odnos prema susjednim ex-jugoslovenskim državama, posebno prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, pa i Sloveniji i Crnoj Gori, imali su Stjepan Mesić i Ivo Josipović, što je uvijek od krucijalne važnosti za dobrosusjedske i međudržavne odnose. Odnos Franje Tuđmana prema susjednim državama nije imao takav karakter i nije bio na takvom nivou priznavanja, uvažavanja i obostrane saradnje, što je refleksija i tadašnjih kompliciranih političkih okolnosti na Balkanu, ali također i masovnog stradanja u Bosni i Hercegovini i rata koji je vođen protiv nezavisne bosanskohercegovačke države.“

Odnos Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića prema susjednim državama nije bio na zavidnom i potrebnom nivou, u velikoj mjeri zbog nedostatka produktivne političke vizije, ali i zbog permanentnog produciranja neprilagođene ili ponekad uvredljive političke retorike, tako da njihove predsjedničke mandate krasi povremeni zastoj u političkoj komunikaciji i sa Slovenijom, i sa Srbijom, i sa Crnom Gorom, a posebno sa Bosnom i Hercegovinom zbog nepotrebnog involviranja u pitanja iz sfere unutardržavne politike, zaključuje Fejzić.