Ahed Tamimi i moć palestinskih žena

Ahed Tamimi, 17-godišnja palestinska aktivistica iz sela Nabi Saleh, na Zapadnoj obali, ikona je buntovne mlade generacije Palestinaca, koja je pokazala da ima malo tolerancije za izraelsko uporno kršenje njihovih prava i sloboda. Nakon osam mjeseci provedenih u zatvoru, jer se suprotstavila izraelskim vojnicima u svom dvorištu, Ahed je izašla još snažnija i odlučnija da prenese svijetu bol i borbu svog naroda. “Moć je kod ljudi, a ljudi hoće i mogu odlučiti o svojoj sudbini i budućnosti”, rekla je ona obraćajući se okupljenoj grupi novinara i svojih pristalica nakon puštanja iz zatvora.

Ahedina priča je izazvala neproporcionalnu količinu pažnje od međunarodnih medija, koji su inače ignorirali hrabrost i patnju brojnih palestinskih djevojaka i žena koje godinama žive pod izraelskom vojnom okupacijom i opsadom. Prepoznajući ovu činjenicu, Ahedina majka Nariman je rekla: “Iskreno, vjerovatno je Ahedin izgled pokrenuo ovu svjetsku solidarnost, a to je rasistički, usput rečeno, jer je mnogo palestinske djece u Ahedinoj poziciji, ali nisu ovako tretirani.”

Četiri snažne žene iz Gaze

Mnogo je istine u ovoj izjavi. Kada palestinske žene nisu nevidljive u izvještajima zapadnih medija, viđene su kao nesretne žrtve okolnosti izvan njihove kontrole – vojne okupacije zemlje i “zaostalosti” svog patrijarhalnog društva. Nisu viđene kao akteri promjene; u najbolju ruku, predstavljene su kao zarobljene u “sukobu” u kojem ne igraju nikakvu ulogu.

Nevidljivost arapskih, muslimanskih žena u zapadnim medijima ukorijenjena je u dugoj historiji kolonijalizma, punoj pogrešnih ideja i pogrešnog predstavljanja. U palestinskom slučaju takve pogrešne ideje potkopavaju političku i humanitarnu hitnost muke palestinskih žena i palestinskog naroda kao cjeline. Istina je da palestinske žene nisu posmatrači u kolektivnoj viktimizaciji i otporu Palestinaca i, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, religiju ili mjesto boravka, one zaslužuju da budu vidljive i shvaćene unutar većeg konteksta izraelske okupacije Palestine.

Slijede kratke priče o četiri snažne žene iz Gaze, koje, uprkos svojoj borbi i hrabrosti, ostaju nevidljive za medije. One odgajaju djecu, podučavaju muziku, protestiraju na ogradi između Gaze i Izraela, pate zbog svojih gubitaka i povreda i ustrajavaju usred teškog života pod blokadom.

‘Ponovo ću se pridružiti Velikom maršu’

Kada je Lamijinog muža Ghazi Abu Mustafu ubio izraelski snajper 27. jula na ogradi koja razdvaja Gaza od Izraela, ona je radila kao bolničarka volonterka. Lamia je najstarija od devet sestara i braće. Njena porodica, koja sada živi u gradu Khan Younisu, na jugu Pojasa Gaze, originalno je iz grada B'ir Al-Saba'a, u historijskoj Palestini i, kao i milioni Palestinaca u Gazi i drugdje, sada je trajno prognana.

Lamijino vjerovanje u njeno pravo povratka porodičnom domu u Palestini motiviralo je da se pridruži Velikom maršu povratka 30. marta, koji je također i Dan zemlje. Njenu odluku je snažno podržao njen muž Ghazi (43), koji se također pridružio maršu odmah prvi dan. Lamia se ponudila da volontira kao bolničarka, pomažući stotinama ranjenih Palestinaca svaki petak. Znala je dobro koliko ključna može biti njena uloga za hrabre borce i njihove porodice. Ranije je njen muž bio ranjen nekoliko puta, dok se suprotstavljao izraelskim vojnicima.

Svoju prvu povredu, koja ga je učnila slijepim na lijevo oko, zadobio je tokom većinom nenasilne mobilizacije protiv izraelske okupacije (1987-93), poznate kao Prva intifada. U Maršu povratka pogođen je više puta i, s Lamijom pored sebe, vratio se do ograde, šepajući, da stoji u solidarnosti sa svojim narodom. Lamia i Ghazi su se suočili sa svojim izazovima zajedno, podigli porodicu u osiromašenoj Gazi i protestirali su rame uz rame dok je marš u Gazi osnažio cijelu zajednicu – i muškarce, i žene – kao nikada ranije.

Ghazi je u julu zadobio smrtonosne rane. Umro je dok je Lamia spašavala život drugog teško ranjenog demonstranta Nahida Qadeha. Lamia je bila potresena, ali ne i slomljena. Život ispunjen bolom i teškoćama naučio ju je snazi i otpornosti. “Brod koji je posvećen pomaganju drugima neće nikada potonuti”, rekao joj je Ghazi jednog dana kada su se pridružili velikoj grupi demonstranata na ogradi.

Ova udovica i majka šestero djece ima namjeru nastaviti svoj rad na ogradi. “Ništa neće potresti moje vjerovanje u moje pravo povratka”, govori ona lekciju koju stalno ponavlja svojoj djeci. Iako budućnost Gaze ostaje neizvjesna, Lamijina odlučnost da postigne pravdu – za svoju porodicu, svoj narod i sebe – ostaje nesalomiva.

‘Neću prestati pjevati’

Reem je pronašla svoj poziv tokom izraelskog rata na Gazu u ljeto 2014. godine. Nosila je svoj ud (instrument) svaki dan od svog doma do kulturnog centra Sa'id Al-Mashal, gdje je provodila sate svirajući uplašenoj djeci i njihovim porodicama, koji su se sklanjali od izraelskog neprestanog bombardiranja. Godinama je Reem pokušavala napustiti Gazu u potrazi za mjestom gdje bi mogla njegovati ljubav prema muzici u cijenjenom umjetničkom institutu. Pa ipak, njen zahtjev za odlaskom Izrael je u više navrata odbijen. Postoje hiljade studenata poput Reem koji nisu bili u stanju pratiti obrazovne prilike izvan Gaze iz istog razloga.

Reem svira ud još od kako je bila djevojčica. Ud je njen drug, posebno tokom dugih noći izraelskih bombaških kampanja. Kad god bi bombe počele padati, Reem je uzimala svoj instrument i odlazila u magični svijet, gdje note i ritmovi poražavaju neublaženi haos ispred njenog prozora.

Kada je Izrael pokrenuo napad na Gazu 2014. godine, Reem je pozvala druge u svoj muzički svijet. Svirala je traumatiziranoj djeci u kulturnom centru, koji su pjevali s njom dok su izraelske bombe padale na njihove domove. Kada se rat završio, Reem je nastavila svoj rad, pomažući djeci koja su bila povrijeđena i oskaćena tokom rata u tom istom centru i na drugim lokacijama. Krajem 2017. godine Reem je konačno uspjela izaći iz Gaze da bi studirala u Evropi. Teškog srca je 9. augusta 2018. godine čula da je Izrael bombardirao kulturni centar Sa'id Al-Mashal i da je u potpunosti uništen.

Reem se planira vratiti u Gazu kada završi obrazovanje. Namjerava pohađati master studij iz muzikoterapije, da bi mogla doprinijeti izlječenju generacije djece na kojoj su rat i opsada ostavili ožiljke. “Oni žele da naša pjesma utihne. Ali, suprotno će se desiti. Palestina će uvijek biti mjesto umjetnosti, historije i ‘sumuda’ – postojanosti. Kunem se, održavat ćemo koncerte na ulici ako budemo morali”, priča Reem.

‘Pobijedit ću rak i završiti školu’

Shaima jedva da može govoriti. Tumor na mozgu je utjecao na njenu mobilnost i sposobnost da se izrazi. Ipak, ona je riješena da dobije diplomu u osnovnom obrazovanju na Otvorenom univerzitetu Al-Quds u Rafahu, na jugu Pojasa Gaze. Bol koji ova 19-godišnjakinja podnosi neobičan je čak i po standardima siromašne, izolirane Gaze. Ona je najstarija od petero djece u porodici koju je zadesilo siromaštvo nakon izraelske opsade. Otac joj je penzioniran i porodica se bori, ali bez obzira na to, Shaima je odlučna da se obrazuje.

Bila je zaručena i trebala se udati nakon diplomiranja. Nada i dalje uspijeva naći put do srca Palestinaca u Gazi i Shaima se nadala boljoj budućnosti za sebe i svoju porodicu. Ali, 12. mart je sve to promijenio. Na taj dan Shaimi je dijagnosticiran agresivni rak na mozgu. Uoči prve operacije, u bolnici Al-Makassed u Jerusalemu 4. aprila, njen zaručnik je raskinuo zaruke.

Nakon operacija, Shaima je ostala djelimično paralizirana. Govori i kreće se uz velike poteškoće. Loše vijesti tu ne staju; dodatni testovi su pokazali da tumor nije u potpunosti uklonjen i da mora biti izvađen prije nego što se dalje proširi. Da bi stvar bila još gora, 12. augusta je Ministarstvo zdravstva u Gazi najavilo da više neće moći liječiti oboljele od raka u enklavi pod opsadom Izraela.

Shaima se sada bori za život dok čeka izraelsku dozvolu da pređe punkt Beit Hanoun (koji Izrael zove Erez) na Zapadnu obalu, kroz Izrael, na hitnu operaciju. Mnogi stanovnici Gaze su tako nestali, čekajući komade papira, dozvolu, koja se nikad nije materijalizirala. Shaima se, međutim, i dalje nada, dok se njena cijela porodica stalno moli da njihova najstarija kćerka opstane u borbi protiv raka i da nastavi školovanje do univerzitetske diplome.

‘Branit ću svoju porodicu i narod’ 

Dwlat se brine za porodicu od 11 članova, uključujući nećake i ozbiljno bolesnog oca. Ona je morala preuzeti brigu o primanjima kada su njenom ocu (55) otkazali bubrezi, zbog čega nije u stanju da radi. Ona se brine za cijelu porodicu novcem koji zaradi kao frizerka. Njeni braća i sestre su svi nezaposleni. Pomaže i njima, kad god može.

Dwlat je borac; uvijek je bila takva. Možda je iskustvo od 3. novembra 2006. godine ojačalo njenu riješenost. Izraelski vojnik ju je ustrijelio dok je protestirala s grupom žena protiv izraelskog napada i uništenja historijske džamije Umm Al-Nasr u Beit Hanounu. Dvije žene su ubijene tog dana. Dwlat je pogođena hicem u karlicu, ali je preživjela. Nakon višemjesečnog liječenja, oporavila se i nastavila sa svakodnevnom borbom. Nikada nije propustila priliku da podigne glas, u znak solidarnosti sa svojim narodom na protestima.

Četrnaestog maja 2018. godine, kada je SAD zvanično premjestio svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem, 60 palestinskih demonstranata je ubijeno, a gotovo 3.000 je ranjeno na ogradi između Gaze i Izraela. Dwlat je ustrijeljena u desno bedro, metak je probio kost i presjekao arteriju. Njeno zdravlje se brzo pogoršalo od tada i sada nije u stanju da radi. Ali, Izrael još nije odobrio njen zahtjev da bude premještena u bolnicu Al-Makassed u Jerusalem na liječenje.

Pa ipak, Dwlat insistira da će i dalje biti aktivna i osnažena članica zajednice u Gazi – zbog svoje porodice i svog naroda, sve i ako to znači da će se pridružiti protestima duž ograde u Gazi na štakama.

Istina je da Ahed, Lamia, Reem, Shaima i Dwlat utjelovljuju nevjerovatni duh i hrabrost svake palestinske žene koja živi pod izraelskom okupacijom i opsadom na Zapadnoj obali i u Gazi. One izdržavaju i opstaju uprkos velikoj cijeni koju plaćaju i nastavljaju borbu generacija hrabrih palestinskih žena koja su bile prije njih.

Izvor: Al Jazeera